Branko Ćopić - Prolom

Više od 3 mjeseca trebalo mi je da pročitam "Prolom"; u međuvremenu sam pravila pauze, čitala neke 'lakše' knjige, bila na rubu da odustanem, no sad mi je ipak drago što sam ju pročitala. Ne, ne mogu reći da mi se svidjela, ali ima nešto u njoj zbog čega ne mogu reći ni da mi je bila loša.

U početku mi je bila dobra, uvod (možda čak i prva trećina) mi je davao naznake o odlično profiliranim likovima, Ćopić zapravo poprilično jednostavno pripovijeda, mada se kroz njegov tekst nešto teže probijati zbog gomile likova. Likova je, inače, preko sto, i vrlo je teško upamtiti ih i razlikovati, posebno kad se neki pojavljuju na svakih 70-80 stranica i kad neki likovi imaju ista imena, a drugačije nadimke ili prezimena... Tako da zapravo ne bih ni govorila o pojedinačnim likovima (iako ih ima nekoliko o kojima bih se moglo, a meni se posebno svidio Todor), već o kolektivnim likovima. Oni su, što je i temom romana nagoviješteno, raspoređeni u tri skupine: ustaše, partizani i četnici.

Tu (kod mene) dolazi do problema - uopće me nisu zanimale njihove borbe, njihova okupljanja, razgovori... Na nekoliko mjesta postoji i mali odmak od te glavne niti, gdje su priče životnije i zanimljivije, ali često djeluju samo umetnute, bez većih kasnijih poveznica s glavnom radnjom. Istina, i prije nego što sam počela čitati roman znala sam o čemu je riječ, ali pomislila sam da će Ćopić to učiniti zanimljivim, kao što su bili neki njegovi dječji romani koje sam čitala. No to je izostalo, "Prolom" je ipak jedan ogroman i ozbiljan roman, s ozbiljnom temom. Riječ je o jednom, vjerojatno, poprilično točnom svjedočenju toga vremena.