Prva ljubav

I sad kad se sjetim svoje prve ozbiljne ljubavi razvucem osmijeh od uha do uha i cini mi se da mogu da prizovem one, tada razigrane leptirice.
Prvi put sam se ozbiljno zaljubila na prvoj godini faksa (u poredjenju sa tim sve prije je bilo smijesno).
Oboje smo bili zaljubljeni i proveli smo zajedno mnogo lijepih trenutaka. Sad kad se sjecam taj osjecaj povezanosti medju nama je bio zaista jak. I nikad mi nece biti jasno u kom trenutku smo poceli da se volimo samo kao prijatelji.Tako smo i raskinuli, kao prijatelji, bez neke drame, patnje, ocaja. I jos uvijek smo u dobrim odnosima.

Izbegavam ovu temu, jer me uvek boli moja prva ljubav.Ne sto me povredio, ili ne znam sta...vec sto je preminuo mlad.

Imala sam i prije simpatija, ali prvu ozbiljnu vezu sam pocela tacno na svoj 22-gi rodjendan. Naravno da se sjecam, nikada to necu zaboraviti. Nekoliko mjeseci se moj decko ponasao vrlo romanticno i zaljubljeno, a onda sam ja otisla u Englesku na usavrsavanje jezika preko ljeta. Kada sam se vratila umjesto dugo zeljenog sastanka sa voljenom osobom, ja sam dobila gundjanje i raskid ozlojedjene osobe koja je tvrdila da ga ocigledno ne volim dovoljno dok mu se nisam cesce javljala. Sta da kazem - za cetiri sedmice poslala sam jednu razglednicu, jedno pismo i jednom nazvala telefonom sa govornice. Bila sam student i to me kostalo kao svetog Petra popara. Poslije nekoliko dana smo se pomirili na moju inicijativu, ali se veza nastavila sa stalnim sitnim prigovorima i gundjanjem, i ocekivanjima da cu ja podrediti sve u svojem zivotu pokusajuci da ga ubijedim da je on sve i sva u mom zivotu. Tako je trajalo oko godinu dana, jos je nekoliko puta raskinuo. Ja sam se razocarala, i da mi nije bilo vazno da budem smirena zbog ispita i sama bih razmisljala o raskidu. Kada je nakon godine dana opet jednom prilikom rekao da on misli da mi nismo jedno za drugo, ja sam mu mirno saopstila da je mozda u pravu. Uslijedio je sok. Kako sam ja mogla takvo nesto reci? Nikada nije mislio da ce te rijeci preci preko mojih usana? Osisao je tih dana samog sebe, unakazio se (bio je prilicno lijep momak) i napravio scenu kada me je vidio da pricam sa nekim bratovim drugovima u disko klubu. Prijetio je da ce me ubiti, pa sam doslovno nestala iz Bosne na mjesec dana dok se malo situacija smiri, i dugo poslije izbjegavala mjesta gdje sam mislila da ga mogu sresti.

Danas nemam pojma gdje je. Do nedavno mu se cak ni prezimena nisam mogla sjetiti, i nisam sigurna da bih nakon toga kako smo se razisli ikada mogla da budem njegov prijatelj. Njegovo ponasanje na kraju nase veze je bilo toliko grozno da je izbrisalo sve lijepe uspomene sa pocetka veze. Nadam se da nema mnogo zena sa tako negativnim iskustvima.

Still_dreaming :: Prvi osmeh, prvi pogled, prvi dodir, prvi leptirići (ili šta god bio taj golicljivi nemir u stomaku). Prva ljubomora, prvi poljubac. Nevinost prve ljubavi.

Prvi put sam se baš pošteno zaljubila s nekih 17 godina. Dobro, možda to nije bila prava ljubav, ali sve ono prije toga nije vrijedno spomena. Nažalost, toliko je ružno završilo da se slabo sjećam onih lijepih trenutaka, a znam da ih je bilo... Što je još tužnije, često ga se i sjetim jer sam zbog njega danas takva kakva jesam i trebalo mi je puno vremena da mu oprostim (ne zbog njega, nego zbog sebe - da mogu krenuti dalje). Znam gdje je danas, znam što radi, s vremena na vrijeme se i vidimo i pozdravimo, čak i pričamo... i vidim da njemu sve to nije značilo toliko koliko meni.

Trenutno prezivljavam prvu ljubav....nisam vjerovala da ce se to meni desiti.Desilo se,toliko je jaka da mislim da nikad necu uspjeti da je prevazidjem,a moram da krenem dalje,trebala sam jos davno

.Ne postoje adekvatne rijeci kojima mogu da opisem ovaj osjecaj.Ponekad mi daje toliku kolicinu energije i snagu za sve, a ponekad me onesposobi za bilo kakvu aktivnost.
Nikad vise necu bit ista kao prije njega,nadam se samo da necu izac razocarana u ljude i u spomentu ljubav nego jaka i spremna da je pruzim istom jacinom kao sad.