Priče za lep dan

Kako se čuva ljubav

Majka i dječak hodaju plažom.
U jednom trenutku dječak upita:
- Mama kako se čuva ljubav?
Mama ga pogleda i odgovori:
- Zgrabi malo pijeska i stisni u šaku.
Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje.
- Ali mama pijesak mi bježi!
- Znam ali sad potpuno otvori šaku.
Dječak je posluša, ali u tom času dunu vjetar i odnese sav pijesak sa dlana.
- Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak.
Na to majka sa smješkom na licu reče:
- Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku kašike, dovoljno zatvoren da ga zastitiš, a dovoljno otvoren da bude slobodan.
Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostade na dlanu, dovoljno zaštićen od vjetra, a i slobodan da ne klizi kroz prste.
- Eto kako se čuva ljubav.

Ne znam šta tražim, ni gdje treba da tražim, ali sam u jedno siguran – da je to negdje blizu i da ću ga nekako prepoznati i osjetiti.

Neki ljudi pobjeđuju, osvajaju, ali osjećaj gubitništva ih tjera da se iznova dokazuju, pa tako nastavljaju sa pobjedama, sve do trenutka kada, istrošeni, padnu pod noge neprijatelju. Onda tek shvate da su sve dotadašnje pobjede pretvorili u životni poraz, jer nikad nisu pobijedili srcem, već su, u želji da budu pobjednici u očima drugih, nesvjesno pobijedili sebe.

Kada čovjek dotakne dno, obično se preda, zastaje, i tako pasivan, ukočen od svoje ogorčenosti i poraza, ostane na dnu. To se zove pesimizam. Rijetki su ljudi koji to dno, taj poraz i tu ogorčenost razumiju na pravi način, pa ponovo, nepredano kreću, sa mnogo više sigurnosti, svjesni da od dna ne mogu dalje i da svaki pokušaj, bez obzira koliko loš bio, vodi ka uzvišenju. Skoro uvijek, ljudi tog tipa, pronađu svoje mjesto na piramidi uspjeha, pa tako bezbrižni i iskusni, gledaju dno kao najobičniju odskočnu dasku. To je za mene optimizam.

Slaviša Pavlović

U neprestanom maštanju i strahovanjima od svega oko nas, mi doživimo više nego što doživimo u stvarnosti, i to kroz ceo dugi čovečji život. Najveći deo naših nesreća bile su zato čisto imaginarne ili bezmalo preterivane, a čitave katastrofe kojih ste se bojali da ih ne doživite, nikada niste ni doživeli. Zbog tog imaginarnog sveta, naš život izgleda načinjen od hiljadu života, a naša sudbina od hiljadu sudbina. Samo udubljivanjem u svoju ličnost, čovek uspe da bolje pozna i prirodu drugih ljudi, i odmeri svoje odnose prema stvarima i najzad, da bar donekle potisne iz sebe naš urođeni mračni strah od života. Što čovek duže vremena živi u društvu, on sve više živi u strahu; i osamiti se, to znači u mnogom pogledu, lečiti se od straha. Usamljen čovek je jedini čovek oslobođen. I samoća je jedino mesto gde se ne strahuje. Usamljen čovek se najmanje boji gubitaka, pošto usamljeniku najmanje treba. Pećinski čovek se jedino bojao jače životinje nego što je on, dok današnji društveni čovek živi u strahu od hiljadu priviđenja. Uglavnom, izvor sve njegove bede na zemlji, jeste strah više od priviđenja nego strah od stvarnih mogućnosti.

Jovan Dučić

Budi srećan

Na uglu jedne ulice stajao je prosjak i prosio za hljeb.
Ulicom je naišao konjanik, dojahao do njega i udario ga bičem po licu.

Gledajući jahača dok se je udaljavao, prosjak se ispravi i povika:
“BUDI SREĆAN!”

Neki seljak stajao je tu u blizini i vidio sve što se dogodilo.
Ipak…prosjakove zadnje riječi su ga u potpunosti zbunile.
Nije izdržao, a da ne upita prosjaka:
“Zar si zaista toliko ponizan i skroman?!”

“Ne”, odgovori je prosjak. “Ali, da je jahač bio srećan čovjek, nikada ne bi došao da me udari bičem po licu!”

Ne zaboravi da je svakome ponekad teško. Nevjerovatno je iznurujuće kad svakog dana radiš nešto u čemu ne uživaš ili za šta te je baš briga. Ali ako slijediš svoje snove, bar ćeš se izmoriti onim što najviše voliš. Dobro, možda će ti se činiti da to baš i nije veliki doprinos sveopštoj ravnoteži. Ipak, veruj mi da jeste.

Ako iscijediš ono najbolje iz svog života i uživaš u svakoj kapi sve obično oko tebe postaće neobično. Kad radiš ono što voliš, svakog se jutra izmigoljiš ispod ćebeta i drago ti je što je svanuo još jedan dan i ispuni te iskrena radost koja je strašno zarazna.

Baš kao kad prsneš u smijeh, pa onda još neko počne da se smije sa tobom, i još neko, dok na kraju svi ne počnete da se valjate od smijeha, i ne zaboli vas stomak, i ne ostanete bez daha, toliko da ne možete ni da ustanete.

Ali ipak je od svega najbolje to što kad radiš ono od čega ti se brkovi ukovrdžaju (naravno, pod pretpostavkom da imas brkove) time ohrabruješ i druge da slijede svoje snove, i tako ti, prijatelju, mijenjas svijet!

Znaš šta? Čak i da debelo omaneš i sve živo zabrljaš, svejedno ćeš uživati u toj nevjerovatno zabavnoj životnoj pustolovini, i uveče ćeš zaspati znajući da si dao sve od sebe i učinio nešto, a ujutru ćeš se radovati budućnosti koja je divna i uzbudljiva koliko god poželiš.

A znaš šta još? Ako samo oslušneš srce i mućneš glavom, nikad nećeš omanuti!


Bredli Trevor Griv

Priča o jednoj neobičnoj žabi

Bila jednom jedna grupa žaba.
Okupile su se da bi se takmičile u penjanju.
Cilj je bio popeti se na vrh jednog tornja.
Velika masa se okupila ispod tornja da gleda takmičenje i da navija kao i svake godine uostalom.
Utrka je počela.
Iskreno rečeno, niko iz publike nije vjerovao da se ijedna žaba može popeti na vrh tornja, Jer se to nikad prije nije ni desilo.
Mogle su se čuti riječi poput:”Previše je teško!”
ili
“Nikad se niko neće popeti na vrh.”
I zaista, malo po malo, žabe su počele da odustaju.
Jedna po jedna.
Napredovale su samo one što su bile najspremnije.
Masa je već počela da viče:


“Previše je teško, nikada to nećete uspjeti!”
Žabe su sve više odustajale, a publika je bila sve glasnija:”Nemoguće je popeti se na vrh!
To nikad nikome nije uspjelo!”.
Ipak ostalo je par najupornijih žaba.
One su se samouvjereno penjale ka vrhu tornja. No publika je izgleda imala uticaja na njih, i nastavila je da im dobacuje sa zemlje, tako da su na kraju odustale sve žabe osim jedne koja je sigurno grabila ka vrhu.
Publika je i dalje bila neumoljiva u svojim poklicima,

“Odustani, niko to nije uradio, pa nećeš ni ti. Šta glumiš?! Šta si sebi umislila?!”
No žaba se je i dalje penjala. Publika je vikala, a žaba se penjala.
I na kraju, žaba se popela na vrh!
Prvi put ikad da je to nekome uspjelo. Prvi put je nemoguće postalo moguće. I naravno poslije toga svi su htjeli da se slikaju sa tom žabom.
Svi su htjeli da je vide i upoznaju. Svi su htjeli da znaju kako joj je to uspjelo. Niko nije mogao da vjeruje.

Žaba je bila gluva.

Jednog dana otac, inače jako bogat čovjek, odlučio je povesti svog malog sina na selo s ciljem da mu pokaže kako žive siromašni ljudi. Proveli su mjesec dana kod jedne porodice koja bi se mogla opisati kao siromašna. Kad su se vraćali kući, otac je upitao sina:
„Kako ti se svidjelo na selu?“ – na šta je dječak odgovorio:

„Bilo je super tata!“

„Razumiješ li sada kako žive siromašni ljudi?“ – upitao ga je otac.

„Da, razumijem“ – odgovorio je sin.

„Reci mi onda, šta si naučio na ovom putovanju?“

„Vidio sam da mi imamo jednog psa, a oni četiri.

Naš bazen se proteže do sredine dvorišta, a njihovoj rječici se ne nazire kraj.

Mi imamo kineske svjetiljke u dvorištu, a oni imaju beskrajno zvjezdano nebo.

Naš vidik seže do ograde, a oni ispred sebe imaju cijeli horizont.

Mi živimo na malom komadu zemlje, a oni imaju beskrajna polja.

Mi imamo ličnu poslugu koja nam pomaže, a oni pomažu drugima.

Mi kupujemo hranu, oni beru svoju.

Mi oko svoje kuće imamo zidove da nas zaštite, a njih štite prijatelji.“

Otac je ostao bez teksta. Tada je sin dodao:

„Tata, hvala ti što si mi pokazao koliko smo siromašni.“

Uvek ima vremena za kafu sa prijateljima

Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada 24 sata na dan nije dovoljno, setite se tegle krastavaca ..... i ..... kafe.

Profesor je stajao pred grupom studenata na času filozofije i držao neke predmete iza sebe. Kada je čas počeo, bez reči je podigao, veliku praznu teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Složili su se da jeste.

Zatim je profesor podigao kutiju punu kamencica i sipao ih u teglu. Blago ju je protresao. Kamencici su se otkotrljali u prazan prostor izmedju loptica. Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna. Opet su odgovorili da jeste.

Sledeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna peska. Kada ga je sipao, pesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli. Pitao je još jednom da li je tegla puna!? Studenti su skrušeno odgovorili da jeste.

Onda je profesor ispod stola izvadio dve šoljice pune kafe i sipao ih u teglu. Kafa je natopila pesak. Studenti su se smejali. "Sada!?", rekao je dok je smeh zamirao, "Hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vaš život".

Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša porodica, vaša deca, vaše zdravlje, vaša vera i stvari kojima se strasno predajete. To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen i kada bi sve drugo nestalo.

Kamenčići su one stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuca i vaš auto.

Pesak predstavlja preostale stvari. Male stvari. Ako napunite teglu peskom, nema mesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto važi i u životu. Ako potrošite sve svoje vreme i energiju na male stvari, nikad nećete imati mesta za one važne stvari. Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću. Igrajte se sa decom. Nađite vremena za odlazak lekaru. Izvedite partnera na večeru. Ponašajte se ponovo kao da vam je 18 godina. Uvek će biti vremena da se očisti kuća i urade popravke.

Prvo se pobrinite za teniske loptice – stvari koje su vam zaista važne.

Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pesak.

"Jedna od studentkinja je podigla ruku i upitala šta je predstavljala kafa?!"

Profesor se nasmejao: „Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bih vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvek ima prostora za šoljicu kafe sa prijateljem."

Jedan je čovjek vodio karavan kamila. Svake bi im večeri skidao teret i svezao za klinove koje je zabijao u zemlju, jedan kraj užeta bi vezao za kamilinu njušku, a drugi za klin. Tako vezane bi ih ostavio i mirno spavao. Jedne je večeri počeo vezivati kamile kad je ustanovio da mu nedostaje klin i konopac za jednu kamilu. U blizini je bila neka kućica, pa je otišao posuditi klin i konopac. No u toj je kućici živio neki mudar čovjek koji mu reče:

‘Nemam to što tražiš, ali može i ovako. Veži svoju kamilu kao što je uvijek vezuješ, samo bez klina i konopca’.

Čovjek je postupio po savjetu. Postavio je kamilu na njeno mjesto, a zatim pravio pokrete rukama kao da joj vezuje konopac za njušku. Uzeo je čekić i udarao po zemlji kao da zabija klin, a na kraju pravio pokrete kao da konopac vezuje za klin. I što se dogodilo? Kamila se cijelu noć nije pomjerila.

Sljedećeg se jutra karavan spremao da krene. Svaku je kamilu odvezao osim one koja i nije bila vezana. Sve su se kamile podignule i krenule, sem one nevezane. Čovjek pomisli najgore:

‘O Bože, što je s ovom kamilom? Zar se razbolila?’

I ponovno potraži pomoć onog mudrog u kućici.

‘Molim te pomozi! Što se događa s mojom kamilom? Nikako neće da se pomjeri!’

‘Pa moraš je odvezati’, reče taj.

‘Pa nemam što odvezati, kad je nisam ni vezao.’

‘Upravo to ‘ništa’ trebaš odvezati isto onako kako to uvijek činiš.’

Na to čovjek to i učini. Priđe kamili i malo je povuče za njušku, kao da odvezuje konopac. Zatim se sagne i s čekićem izbije navodni klin, a potom zamota navodno uže. Istog je časa kamila ustala, potrčala i pridružila se krdu.



Uvjerenja nas čvršće vezuju od bilo kakvih konopaca.

Džeri je menadžer restorana. Uvijek je dobro raspoložen. Kad god bi ga neko pitao kako je, odgovor bi uvijek bio isti:
“Da sam bolje ne bi valjalo!”
Mnogi konobari u njegovom restoranu dali su otkaz kada je on promjenio posao… da bi ga pratili od restorana do restorana. Zašto?
Džeri je umio da motiviše ljude.
Ako je neko od kolega imao loš dan, Džeri je uvijek bio tu da ga ohrabri i da mu ukaže na pozitivne strane čitave situacije. Uočivši to, postao sam znatiželjan. Jednog dana otišao sam do Džerija i pitao ga:
“Ne razumijem! Niko ne može biti pozitivan čitav dan. Kako ti to uspijeva?”
Džeri mi je odgovorio:
“Svakog jutra se probudim i kažem sam sebi, danas imam dva izbora: loše ili dobro raspoloženje.
Uvijek izaberem dobro raspoloženje. Svaki put kada se dogodi nešto loše mogu izabrati da budem žrtva ili da učim iz toga. Ja uvijek odaberem učenje. Kada neko dođe i počne da mi se žali, mogu da prihvatim njegovu žalbu ili mogu da istaknem pozitivnu stranu života. Uvijek izaberem pozitivnu stranu života.”
“Ali to nije uvijek tako lako,” rekao sam mu.

“Da, lako je,” rekao mi je Džeri
“Sve se u životu vrti oko izbora. Kad rješavaš raznorazne gluposti sve je to pitanje izbora. Biraš kako ćeš reagovati na situacije. Biraš kako će drugi uticati na tvoje raspoloženje. Biraš dobro ili loše raspoloženje. Tvoj izbor je kako ćeš proživjeti svoj život.”
Par godina kasnije, čuo sam da je Džeri slučajno učinio nešto što u njegovom poslu nikako nije dozvoljeno činiti. Ostavio je otvorena zadnja vrata restorana. U restoran su upala tri naoružana muškarca. Dok je pokušavao da otvori sef, tresući se od straha, nikako nije uspijevao da pogodi pravu kombinaciju. Jedan od pljačkaša se uspaničio i pucao je u Džerija. Srećom, Džerija su brzo pronašli i prevežen je u bolnicu. Poslije duge i teške operacije i intenzivne njege, Džeri se oporavio. Vidio sam ga šest meseci poslije ranjavanja. Kada sam ga pitao kako je, odgovorio je:

“Da sam bolje ne bi valjalo. Hoćeš li da vidiš ožiljke?”
Odbio sam, ali sam ga pitao o čemu je razmišljao za vrijeme pljačke.
“Prvo što mi je proletilo kroz glavu bilo je da sam trebao da zaključam zadnja vrata.”
“Kada su me pogodili, dok sam ležao na podu, sjetio sam se da imam dva izbora: Da živim ili da umrem. Odlučio sam da živim.”
“Zar te nije bilo strah?” upitao sam ga.
Nastavio je: “Bolničari su bili odlični. Stalno su mi govorili da će sve biti u redu. Ali kada su me unijeli u kola i kad sam im vidio izraze na licima, uplašio sam se. Čitao sam im u očima:

“On je mrtav. Znao sam da je vrijeme za akciju”
“Šta su oni uradili?” pitao sam
“Vidiš, tamo je bila jedna krupna medicinska sestra ko ja me stalno nešto pitala kako bih ostao pri svjesti. Pitala me da li sam na nešto alergičan.”
“Da, na metke,” bio je moj odgovor. Dok su se smijali rekao sam im:
“Biram život. Molim vas, tretirajte me kao da sam živ – ne mrtav.”
Džeri je preživio zahvaljujući dobrim doktorima, ali i zbog svog zadivljujućeg stava. Od njega sam naučio da svakog dana imaš izbor: Uživati u životu ili ga mrziti. Jedina stvar koja je samo tvoja – koju niko osim tebe ne može kontrolisati – je tvoj stav. I ako vodiš računa o tome, sve u životu postaje lakše.

Rabin Harold Kušner gledao je djecu koja su na obali mora zidala kulu od pijeska.
Kada su upravo završili zamišljenu kulu, za koju su potrošili mnogo vremena i strpljenja,
došao je talas i sravnao kulu sa zemljom.

Rabin je očekivao suze i bijes.

Djeca su sjela, uzela se za ruke i počela se smijati.
Malo zatim, započela su graditi novu kulu.

Rekao je:
“Spoznao sam da su me djeca naučila veoma važnu životnu lekciju:
sve stvari u našem životu koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će talas i odnijeti sve ono što smo sagradili s tolikim trudom. Kada se to dogodi, moći će se smijati samo oni koji će imati s kim da se drže za ruke.”

Zvala se gospođa Tompson. Prvog dana školske godine svojim đacima petog razreda je ispričala jednu laž. Poput većine učiteljica rekla je djeci da ih sve podjednako voli. Ali to je nemoguće jer je u prvom redu poguren za klupom na svom mjestu sjedio dječak, po imenu Tedi Stodard.

Gospođa Tompson je posmatrala Tedija prethodne godine i primijetila da se rijetko igra sa ostalom djecom, odjeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno. Tedi je takođe znao da bude neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tomson zaista uživala da piše velike masne jedinice crvenom hemijskom olovskom na njegovim zadacima. U školi gdje je gospođa Tomson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da prije nego što napiše svoje mišljenje o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tomson je ostavila Tedijev izvještaj za kraj. Kada ga je pročitala doživjela je veliko iznenađenje.

U prvom razredu, za Tedija je pisalo, “Tedi je bistro dijete i uvijek se smije. Uredan je i lijepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga.”

U drugom razredu, “Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlječivo bolesna.”

U trećem razredu, “Teško je podnio smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promijeni, to će loše da se odrazi po njega.”

U četvrtom razredu, “Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo drugova i ponekad spava na času.”

Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postidjela se. Još joj je gore bilo kada su joj đaci donijeli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija koji je svoj poklon donio nespretno umotan u običnu braon papirnatu kesu.

Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka djeca su počela da se smiju kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gdje su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dječiji smijeh tako što je rekla
da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kanula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao poslednji posle škole da bi joj rekao:

“Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja majka.”

Pošto su djeca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje djeci gramatiku i matematiku. Umjesto toga počela je da ih uči. Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo. Što ga je više podsticala, brže je napredovao. Na
kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih đaka u razredu, pored toga što je slagala da podjednako voli svu djecu Tedi je postao njen omiljeni đak. Sljedeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.

Šest godina je prošlo prije nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Poslije četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocjenama. Uvjeravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Poslije četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio da I dalje nastavi sa studiranjem. Pismo je bilo potpisano sa Dipl. Ing. Teodor F. Stodard.

Ali ovdje nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proljeća. Tedi je rekao da je upoznao jednu djevojku i da će se vjenčati. Objasnio joj je da mu je otac umro prije nekolko godina i pitao je gospođu Tompson da li bi pristala da na vjenčanju uzme mjesto obično rezervisano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.

Zagrlili su se i Dr. Stodard joj je šapnuo:

“Hvala gospođo Tompson što ste vjerovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osjećam posebnim i da mogu da postigem nešto u životu.”

Gospođa Tompson, je sa suzama u očima, šapnula:

“Tedi, griješiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Prije tebe ja nisam znala kako da učim druge.”

Priznajem da sam se rasplakao.

Jedan Čiroki indijanac je ispričao svom unuku:
- „U ljudima se odvija neprekidna bitka. Tu se stalno bore dva vuka.
Jedan je Zlo – to je strah, gnev, zavist, žalost, kajanje, pohlepa, nadmenost, samosažaljenje, krivica, ogorčenje, inferiornost, laži, lažni ponos, superiornost i ego.
Drugi je Dobro – to je radost, mir, ljubav, nada, vedrina, poniznost, dobrota, dobronamernost, saosećanje, velikodušnost, istina, samilost i vera.“
- „I koji vuk pobedjuje?“- upita unuk.
A stari čiroki odgovori:
- „Onaj kojeg hraniš.“

Dva mala prijatelja su se klizala po zaleđenom jezeru. Beše oblačan i hladan dan. Dečaci su bez straha uživali u klizanju. Led se iznenada prolomio i jedan od njih propade u vodu. Voda ne beše duboka, ali se led počeo stezati.
Drugi dečak je otrčao na obalu, dohvatio kamen i pojurio do unesrećenoga. Svom je snagom razbijao led i uhvativši prijatelja za ruku, izvukao ga iz vode. Kad su stigli vatrogasci i shvatili šta se dogodilo, začuđeno su pitali:
“Kako ti je to uspelo? Kako si mogao tim malim kamenom i slabim rukama razbiti tako debeli led?”
Uto se oglasio neki starac:
“Ja znam kako je uspeo!”
“Kako?” – upitali su ga vatrogasci.
Starac je odgovorio:
“Nije bilo nikoga da mu kaže kako je to nemoguće.”


Bruno Ferero

Jednog dana, slepi covek sedeo je na stepenicama jedne zgrade,sa sesirom blizu svojih stopala i natpisom na kome je pisalo:
,,Slep sam,molim vas pruzite mi pomoc.”
Jedan slučajni prolaznik, igrom slučaja strucnjak za reklame, koji je tu
prolazio, zaustavio se zapažajuci da je u šeširu bilo samo nekoliko
novčića.
Savio se da bi mu pruzio novac, i bez pitanja za dozvolu uzeo karton, okrenuo ga i ispisao novi natpis. U toku popodneva prolaznik se vratio do slepog čoveka zapažajući da je njegov šešir ovom prilikom bio pun novčića.
Slepi prosjak, prepoznajući ga po koraku, uputio mu je pitanje da nije on bio taj koji je napisao nešto na kartonu i šta je mogao napisati. Prolaznik mu odgovori: ,,Nisam napisao neistinu - samo napisah tvoju poruku na
drugaciji nacin”, nasmeši se i izgubi u gužvi. I tako slepi čovek nije
saznao da je natpis jednostavno glasio: ,,Danas je proleće…a ja ga ne
mogu videti.”

Promeni strategiju kada se oko tebe sve naopako kreće i videćeš da će se pre ili kasnije okrenuti na bolje.

Iskrenost

U drevnoj Kini, oko 250 g. pne. princ regiona Thing-Zda je trebao da bude krunisan za cara, no prema važećem zakonu trebao je prvo da se oženi. Kako je to značilo izabrati buduću caricu, princ je trebao da nađe mladu ženu kojoj je mogao apsolutno vjerovati. Prema savjetu mudrog čovjeka odlučio je da pozove sve mlade žene regiona s namjerom da nađe dostojnu kandidatkinju.

Stara žena, koja je služila u palati godinama, čula je za pripreme za ovo okupljanje i osjetila se veoma tužno jer je njena kćerka tajno bila zaljubljena u princa. Kada je stara žena stigla kući, rekla je svojoj kćerci i bila užasnuta kada je shvatila da njena kćerka ima namjeru ići u palatu.
Stara žena je bila očajna:
“Ali kćeri, šta ćeš ti tamo? Sve najbogatije i najljepše djevojke sa dvora će biti prisutne. To je besmislena ideja! Znam da patiš, ali ne pretvaraj tu patnju u ludilo.”
A kćerka joj odgovori:

“Moja draga majko, Ja ne patim i sigurno nisam poludjela. Znam da neću biti izabrana, ali to je moja jedina šansa da provedem bar nekoliko trenutaka blizu princa i to me čini srećnom, iako znam da me poprilično drugačija sudbina čeka.”

Te noći, kada je mlada žena došla u palatu, sve najljepše žene su zaista bile tamo. Nosile su najljepšu odjeću i najljepši nakit i bile spremne uraditi sve da iskoriste priliku koja im se nudi. Okružen članovima dvora princ objavi izazov:
“Daću svakoj od vas sjemenku. Za šest mjeseci, mlada žena koja mi donese najljepši cvijet biće buduća carica Kine.”

Djevojka je uzela svoju sjemenku i posadila je u saksiju, a kako nije bila nešto posebno vješta u umjetnosti vrtlarstva, pripremila je zemlju sa velikim strpljenjem i nježnošću. Vjerovala je da će cvijet izrasti velik kao njena ljubav i nije se brinula za rezultat. Tri mjeseca su prošla, a nisu se pojavili izdanci. Mlada žena je pokušala sve, raspitivala se kod poljoprivrednika i seljake, koji su joj pokazali razne metode uzgoja ali su se sve pokazale bezuspješno. Svaki dan je osjećala da joj njen san izmiče iako je njena ljubav bila jaka kao i do tada. Napokon je isteklo šest mjeseci, a još uvijek ništa nije izraslo u posudi. Iako nije imala šta da pokaže, znala je koliko je truda posvetila tome tokom proteklog vremena, pa je rekla majci da će se vratiti u palatu u dogovoreno vrijeme.
Osjećala je da će ovo biti zadnji sastanak sa njenom istinskom ljubavi i ne bi ga propustila ni za šta na svijetu.

Dan objave je stigao. Djevojka se pojavila sa svojom saksijom bez biljke i vidjela da su sve ostale kandidatkinje postigle prekrasne rezultate. Svaka je od njh uzgojila cvijet sve ljepši od ljepšeg u različitim bojama i oblicima.
Napokon, dugoočekivani momenat je došao. Princ je ušao u prostoriju i proučio svaku kandidatkinju vrlo pažljivo. Nakon toga je objavio da je njegov izbor, njegova buduća žena, kineska carica, sluškinjina kćerka. Ostale djevojke su počele protestovati govoreći da je izabrao jedinu od njh koja nije uspjela uzgojiti biljku.

Tada je princ mirno objasnio smisao izazova:

“Ova mlada žena je jedina uzgojila cvijet koji je čini dostojnom carice: cvijet ISKRENOSTI. Sve sjemenje koje sam vam predao bilo je sterilno, i ništa nikada nije moglo iz njega da naraste.”

Propusti dan


Kažu - uhvati dan! Kao da se dan može uhvatiti.
Kažu - ono što možeš danas ne ostavljaj za sutra! Jer ima toliko toga da se uradi.
Kažu - požuri! Vreme je novac.
Ne slušajte ih! Slobodno propustite dan. Ništa se strašno neće dogoditi.

Naučite da odlažete stvari. Ne započinjite danas ono što možete da obavite sutra. I uskoro ćete primetiti da niste propustili mnogo toga. Možda ima strašno mnogo toga da se obavi, ali je tu veoma malo zaista važnih stvari. A u večitoj žurbi, jureći za nevažnim, nećete primetiti ono zaista značajno.

Ne verujte im. Vreme nije novac. To je jedinstveno i neponovljivo vreme vašeg jedinstvenog i neponovljivog života. I kao takvo se ne da izraziti nikakvim novčanim iznosom.

Život nije berzanski artikal. Život je vrednost po sebi. Neprocenjiva.

Ne dozvolite da vas sateraju u vremenski tesnac. Samo bez žurbe, za sve ima vremena. Bar za sve bitno. Ostalo se ionako mirne duše može propustiti.

Ne dozvolite da vas uvuku u sumanutu jurnjavu.

Život nije sprinterska trka, pa ni maraton. Nećete ništa posebno izgubiti ako negde ne stignete prvi. Ali ćete zato u histeričnoj jurnjavi sasvim sigurno zaturiti i slast i smisao života.

Život je nektar u kome se uživa lagano, koji se ispija kap po kap.

Radoznala pitanja majci


Šta je najljepše na svijetu?

Ti dok spavaš.

Zašto?

Zato što si ti jedina moja istina o kojoj ne razmišljam i dok te gledam kako spavaš znam da je to jedina slika na svijetu koja oslikava mir koji mi treba da bih bila srećna.

Šta je najveće na svijetu?

Tvoje oko. Što stane u njega ne može se smjestiti ni u šta drugo. Nemoj se nikada bojati onoga što možeš da vidiš pa da hodaš okolo poluzatvorenih očiju.

Šta je najslađe na svijetu?

San. Ništa ne može biti lijepo, šareno i slatko kao što ti to u snovima možeš da napraviš. Nemoj nikad zaboraviti da sanjaš.

Šta je najteže na svijetu?

Najteže je kad čuvaš nešto a ne vidiš da nigdje nema onoga što čuvaš.

Šta je najveća prevara?

Najveća prevara je kad dvoje potpuno razjedinjenih ljudi sjede za istim stolom ušuškani u isti stan, isto prezime, jedu zajedno i tako pokazuju pripadnost jedno drugom. Najveća prevara je kad je između dvoje ljudi topao tanjir supe jedina toplota koja postoji.

Šta najviše boli?

Usamljenost. Kad neko odluči da živi sam, da sjedi samo prema samom sebi u tu samoću može smjestiti bilo šta i iz sebe može izvući ono najbolje. Ali ako živiš pored nekoga a osjećaš se usamljeno, to je samoća koja blokira čitav život. Sve što radiš protkano je tom strašnom notom
usamljenosti i grčevitom borbom da se iz toga iščupaš. Usamljenost pored nekoga je najgora samoća koja čovjeku može da se desi.

Plašiš me, ne pominješ ljubav! Postoji li ljubav?

Postoji, naravno, zato ti ovo i pričam. Da bi pronašla pravu ljubav moraš napustiti svaku ljubav – iluziju jer će te one samo činiti nesrećnom. Ljubav postoji ali ja o tome imam tako malo da ti kažem. Prona]i je. Ne mogu tome da te naučim. Nemoj me to pitati. Ja sam ti majka i možda ću uvijek misliti da te neko, ko je sa tobom, ne voli jer te ne voli onako kako ja mislim da te treba voljeti i onoliko koliko ja mislim da te treba
voljeti.

Zašto misliš da me niko ne može voljeti kao ti?

Ni to ne umijem da ti objasnim. Jednog dana ćeš razumjeti. Kad budeš imala dijete vidjećeš da je to jedina bezuslovna ljubav na svijetu, ljubav sama po sebi koja ne traži, ne pita, ne nalazi opravdanja, ne moli i ne uslovljava. To je najveća i najjednostavnija ljubav na svijetu.

Stvarno me plašiš.

Ne treba da se plašiš. Samo se čuvaj pogrešnih ljudi, pogrešnih ljubavi, nemoj da ti čitav život izgleda pogrešno i ti sama sebi kad se pogledaš u ogledalo.

Čega se najviše treba čuvati?

Ljudi. Biće puno onih koji će te opipavati dok ne vide gdje si najosjetljivija a onda napraviti jedan oštar rez i mirno gledati kako krvariš. Pojedini ljudi više vole da ranjavaju druge nego da liječe svoje rane. Mogu da žive samo ako vide da drugi pate više nego oni. Toga se čuvaj.