Omiljeni stihovi

samo si ti >> ja


volim te i kad dišeš i kad ne dišeš
volim kako grebeš onaj krevet ispod nas
i kako ga pripremaš i upozoravaš
SAD ĆE STRUUUJA
SSAADD ĆĆEE SSTTRRUUJJAAAAA
volim kad vadiš svoje đakonije
jezik koji oblizuje usne
i druge obredne formule
od nevinog mi vrata
praviš razvratnika
tek da uspostaviš ravnotežu među uživanjima
volim kako me gledaš
direktno u zenicu pohlepe
smeješ joj se u lice
i odobravaš je
joj
sa koliko li me samo strasti i nežnosti primaš u svoje telo
kad se onako ko parna lokomotiva
zatrčim u tebe
sa svim kopljima i ahilovim petama
dok ti pretvaraš moje datosti
u kvantno polje kurca
i izvlačiš još još još
onda otvaramo vrata ogledalu
i posmatramo
kako mi poljupci perforiraju
i polako dolazi do metamorfoze
u imanju
voleo bih da još više uživaš
da ti orgazmi sa mnom traju satima
i lepo osećam
kako mi izrastaju kurci po rukama kojima te grlim
kako mi izrastaju kurci po očima kojima te uživam
kako mi izrastaju kurčevi sati u sekundama hitne pomoći
koju smo zarobili
i dajemo joj šansu da nas preživi
ako pusti tvoju sirenu
NAPUNI MEE DAJ MIIIII DAJ MI SAAAAADDDD
pa svršim ko zemljotres
a ti se još sladiš i voliš i miluješ mi užit
samo smo mi tu
nema ničega okolo
ni vode
ni novca
ni sapuna
ni zvuka
od kako te znam
a znam te
nisam čuo više ni jedan zvuk
ni jedno ništa
samo mi ti zvoniš
samo me ti jebeš
samo si ti ja
mi
i samo mi ti trebaš

Lagano umiranje

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u
sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu
ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji je pretvoren u roba
navika
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,

onaj koji ne menja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odenuti u
novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire
onaj koji beži od strasti
i njenog vrela emocija
onih koje daju sjaj očima
ili napuštenim srcima.

Lagano umire
onaj koji ne menja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi
nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svojem životu
da pobegne od smislenih saveta....

Živi danas, učini danas, reskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!

Marta Medeiros
(mada sam ja ubeđena da je ovo
Nerudina pesma... )

Ti znaš da nemaš
nikoga
u svijetu
poraženih pobjednika

Ti znaš da voliš
i znaš da prezireš
dlanove i šake

brižljivo položene
u blizinama

glomazno raspoređene
u pustinjama bezobzirnosti

Ti znaš da me imaš
kada svijetu zatvoriš
zanose
mirise
riječi

Igor Varga, "Ti znaš"

Lutajući neprozirnim svijetom,
zapleten u njegove mreže,
narcisovski odraz tražih u ogledalima
u kojima, začudo, ne bješe moga lica,
i dok te gledam kako spavaš,
jutros kada je svijet zastao
u vječnosti, znam da sam našao odraz
u tebi, ja koji sam davno zaspao,
još prije rođenja, sad ću konačno
otvoriti oči u tebi, koja u meni govoriš
vjetrovitim glasom i rasplićeš
davne čvorove tuge, svojim osmjehom.

U dokolici jastuka
gutljaji slobode

Prekrij mi oči
dlanovima

Strpljenja imam
za još par stoljeća

ali na ovoj planeti
vrijeme nas guta

neumitno
prebrzo

Prekratko je
premalo je

sve što želimo
sve što čuvamo

„Nisam ti dospio reći”
pjeva Arsen

na samrtnoj postelji
moje babe

Moj djed već godinama
tiho pjevuši „Čamac na Tisi”

i svakog jutra
ljubi njenu fotografiju

A ja noćima
pokušavam da ti kažem

Prekratko je
prebrzo je

Premalo je
vremena

Prekrij mi oči
dlanovima

Dani će trajati
duže

Sezona grubosti
Pejzaž upamćen po
modricama

Mali gestovi
u kojima najbolje
nestaje bol

Kap nježnosti
u tkanju budućnosti

Moja ljubav je prosjak
Koji prosi iz navike
Koji prkosi strujama prosječnosti
Zato što je baš on u svemu prosječan
Sem u ljubavi

Moja ljubav je ratnik sa jednom nogom
Izgubljenom u nespretnosti razminiranja teritorije
Na iskustvu se uči
I određuje konačna finoća dodira
Makar sjećanje imalo konačnost

Moja ljubav čeka u redovima
Čeka zeleno svjetlo na semaforima
Čeka na platu, penziju i zdravstveno
Naučila je da čeka, pa sada čekajući čeka
Sopstveno čekanje

Tako je lako čekati sa tobom
Mogao bih čekati dok čovječanstvo ne poumre
Od mržnje i predrasuda
Ratova i rakova
Ili neke neotkrivene bolesti

Zato što se i kamen može mrviti.
Zato što te sanjam
pod maslinama
i vinovom lozom.
Zato što u tvojim očima
vidim Vladivostok.
Zato što sam zaljubljen u tvoje grudi.
Zato što od Subotice
do Vršca
pramenovi tvoje kose
imaju spasonosan miris.
Zato što sam još uvijek
onaj klinac u šesnaestoj
sa dušom od osam decenija.

We can stick anything into the fog
and make it look like a ghost
but tonight
let us not become tragedies.
We are not funeral homes
with propane tanks in our windows,
lookin’ like cemeteries.
Cemeteries are just the Earth’s way of not letting go.
Let go.

Tonight
let’s turn our silly wrists so far backwards
the razor blades in our pencil tips
can’t get a good angle on all that beauty inside.
Step into this
with your airplane parts.
Move forward
and repeat after me with your heart:

“I no longer need you to fuck me as hard as I hated myself.”

Make love to me
like you know I am better
than the worst thing I ever did.
Go slow.
I’m new to this.
But I have seen nearly every city from a rooftop
without jumping.
I have realized

that the moon
did not have to be full for us to love it,
that we are not tragedies
stranded here beneath it,
that if my heart
really broke
every time I fell from love
I’d be able to offer you confetti by now.

But hearts don’t break,
y’all,
they bruise and get better.
We were never tragedies.
We were emergencies.
You call 9 – 1 – 1.
Tell them I’m having a fantastic time.


Buddy Wakefield, "We Were Emergencies"

(Moja verzija Petrarkinog soneta Ja nemam mira)

If Morning Never Comes

I.

When you're not here I try to fuck
the sky backwards: with my mouth.
I want everything to call me night.

II.

Last night I cut you out
to hear you siren. Wanted the dishes
to turn into broken.

III.

If you weren't so blue, I said, I'd hollow
your worries out.

IV.

The bath rages like a coward.
If you were here I'd wash your laundry
in my sink, I'd tell you to go home and then
to not go home.

I Want To Tell You Yes

I want to eat your sparrow, come
here. I want to lick your sparrow claws come
here. I want to cut your sorrows out
you're hollowed out. Come here.
I want to suck your fingers off.
Come here.
I want to give you your history back.
Your fingers back. I want to tell you yes.
Come back. I want to show you my pressure,
my heavy, my opened and clothes, my under
and o's. Come here. I want to finger
your bones back. I want to sew your bones back
I want to re-blood your history.
I want to undo you like a mystery
novel. Is this the kitchen? The table-saw?
Is this your memory? Your tree-dream? You're declawed.
I want to give you your teeth back. Your teeth marks.
I want to spit back your teeth-pull. I want to unhinge your heart-jaws.
Come here. I want to sit you down on the bed and give you back
my years. Here. I breathed your name into the leaves.
Here. I breathed you back into the trees. Here. This is your tree-dream
this is your tree-house, this is a bedroom, this is a silver broom
this is a shallow dream. This is my tree-dirt, my bee shirt.
This is my honey-stalk and these are your climbing shoes.
Harmonica me to sleep again. Put your sparrow on my back skin.

Can we write anymore
poems without the moon?

Fuck the moon yourself, I say,
look at it up there, as if it's looking
at you, it's not. So stop doing anything

if you have to think "what would the moon
think." As if the moon, your mother, hated
anything that didn't touch wine,

and please, drink wine, do nothing
else with wine. I want to see you
bleed from your feet if you are going to talk

about wine and the moon
and all of the hanging

before morning.

You taught me how

You taught me how to put in
a battery. How to turn off

a fan by feeling for its motor
to stop. How to cook chicken

without burning it. How to identify
tomatoes by their leaves.

How to fight, avoid fights,
and when to win. I believe your eyes

are table colored because when they position
themselves between me and the wall I feel

ground. I lie backwards,
to face the sun and can feel the dirt

coming up to meet me. If I lie

and say I do not love the way
your hands hold the wall up

or say I cannot believe the way the wall bends
to your hands or say you are not the house,

because you are the house.
You are also wave.

You are wind drift and cold-
paned window-vines,

you are ocean-gray and bully blue:
to say you are not
only wide enough to encompass many maps

but you are the veins
on the map once they are folded:

not only the memory of the storm
but also the wet dirt on my hands
after I try to wipe you off.

Kad Igor pokušava da napiše pjesmu
svaki put je piše skoro isto
zamišlja smijeh žene u koju je zaljubljen
i Boba Dylana kako pjeva "To fall in love with you"

Kad Igor pokušava da napiše pjesmu
traži inspiraciju u smiješnim stvarima
u predizbornoj kampanji
govorima političara
režiranim predstavama režima i opozicije
traži inspiraciju u djetinjstvu
vikendici u kojoj je odrastao
vodi
vatri
mravima
siluetama krovova
grudima žena
drvoredima
vozovima
grobljima
Južnoj Americi
drevnim civilizacijama
slovenskoj mitologiji
reklamama iz devedesetih
praznicima
subotnjim jutrima
nedjeljnim večerima
prijateljima
djeci
čaju
vinu
kolaču
toplom vjetru
njenim snovima
njenom kaputu
džepovima njenog kaputa
ritmu talasa koji zapljuskuju plaže Herceg Novog
gradovima koji mu nedostaju
mjestima za kojima čezne
u ničemu
i svemu

Kad Igor pokušava da napiše pjesmu
zapravo mu se jebe za cijeli svijet

Jer, kad Igor pokušava da napiše pjesmu
zapravo mu se ne piše pjesma
već mu se vodi ljubav
sa usnama i očima žene
u koju je zaljubljen.

Igor Varga, "Kad Igor pokušava da napiše pjesmu"

Dok se jesenje lišće lijepi za mokre pločnike
a kitolovci na Islandu i u Japanu
peru ruke od krvi i soli
počinjem da vjerujem
da se tajne svemira kriju
u njenim koljenima
i načinu na koji prekršta noge.

Kada me pogleda
izranjaju srušeni mostovi
i potopljeni brodovi Sredozemlja
a iz njenih očiju sjevaju iskrice
koje prevazilaze
sve pojmove iskrenosti i topline.

U tim očima mirisaćemo na noć
obale će ponovo biti osvojene
stolovi ponovo napušteni
ovaj grad će biti crven, crven, crven
i ljubičast
i nježan
i tvoj
a naša srca nespremna
za odlaske.

Igor Varga, „U tim očima mirisaćemo na noć”

Kada podigne haljinu
zamirišu svi ornamenti ljeta
lavanda i jutro na napuštenoj plaži

Kada podigne haljinu
vjetrovi drže zdravice
živima i mrtvima
ja sam samo batler njenih golih koljena
a suvoparna istina kosmosa postane nevažna
jer veče se pretvara u vulkan

Potreban mi je paracetamol
potreban mi je decembar
potreban mi je Sibir
da bih iskoračio
iz vreline njenog carstva
u kojem sam prihvatio ropstvo.

Igor Varga, „Paracetamol”

Taj nenadan razgovor, opekom ozidan san -
gazimo po snu, dragocenom
Magnetna igla kompasa besnela je kao podareni zaborav...
Vladala je velika otupelost
San je ozebao neumotan kamiljom dlakom
Nismo se usudili da pogledamo
odrazima u lice
u sumnju da je bolest bila dosuđena
Dan je iskrsnuo, očekivan, nepostojeći datum
I vrata se dobrovoljno otvoriše:
Breg je danas lud...
Nad svetlucavom dolinom, pećinski svod
U čarobnu kutiju silazi svetlost
a pod kožu se uvlači jeza
Gazimo po snu oslobođeni -
Zar beše tako teško sanjati taj san ranije?
Svet je izgledao omađijan ledenim kristalom
Mirne sterilne noći naizgled
bezopasne - pritajene zveri Vrebale su
Pod staklenim zvonom božijeg minusa
do ovog zvona za uzbunu da ćeš otići
pre nego san se sklopi Otporan
Seme što ne sme da klija,
pada u snežnu prašinu...
Uplašim se, mislim, podsmehnućeš se
Zapaljeno pre sedam meseci u dnu grudnog koša
jedno uvek sveže žarište i malo povišene temperature
Spremajući se da govorim u snu
naiđoh na Zid i ćutanje.
Umemo li da čitamo iz ćutanja!
Goreti u ovakvom snu i sagoreti sasvim
U ravnici trgovati stihovima
Hajde sad, pohitaj, nacrtaj, crtaj dobro, iscrtaj svoj dar
I mada crtaš pažljivo dar je tvoj kao sneg, nepostojan -
I kada se najzad okonča Spusti na grudi
zazvoni lomljavom dodira...
Vreme je uostalom nebitno
Moj dom ostaje u snu - gazimo po snu
Kada se zaustavimo na početnoj tački
da obmani označimo kraj
i kroz vene zastruji žuto cveće
odgajano u sleđenom vrtu
kada stane za sve događaje-
Gde nas je preneo san?

Često tražim tu sobu, između malenih trgova, ili
među ušuškanim stanovima, ulicama, u kojoj bismo
konačno boravili, samo kao dva bezimena tela,
lišena težine duša u čije postojanje ionako sumnjaš.
Samo sobu, s prozorom dovoljno visokim
da se odatle može skočiti jedino na onaj svet.

U njoj sastavljam knjigu, kopiju tog života, i uvek nove
rasporede starih zaključaka: da sve je na određeno vreme,
osim dobro poznatog staništa u nama.

Može biti bilo koji grad, i ulica, ili nepoznati jezik
kojim ćemo ipak progovoriti. Mesto za sastanak,
obmotano parom i prošlih i budućih kafa.

Ta soba mogla je da bude i tvoja, dok ulazim,
s napola ispuštenom dušom, već drhtavog tela da pokupim
ono što je ostalo od oglodane koske,
potrošenog pogleda –
negde na ivicama mogućih, opštih, značenja.

Stan je prevelik za nas, mogli bi ga trajno naseliti mnogi!
Druga lica pakla koji nosimo u sebi –
Ali soba, bila bi dovoljna,
da se prema njoj upravljamo, kao prema
tačnoj meri narasle crne materije;
pa da onda govorimo o konstantama svetla.

A sada putujemo, i daljine su samo način da se zaboravi,
i mesto, i soba, iz koje nikada i ne izlazimo.