Omiljeni stihovi

Opomena
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

A. B. Šimić

Nemoj, nemoj ići


Zaboraviti treba
Sve što je moguće
Onog koga nema
Vrijeme rastanka
Izgubljeno vrijeme

Treba znati kako
Preboljeti sate
Što ubiti mogu
Udarcima svojim
Samo srce sreće

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Pokloniću tebi
Svaki biser kiše
Iz onih zemalja
Gdje ni kiše nema

Prokopaću zemlju
Sve do iza smrti
Da ti skrijem tijelo
Svjetlošću i zlatom

Stvoriću zemlju
Gdje će ljubav biti
I vladar i zakon
Ti kraljica moja

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići
Izmisliću za te
Besmislene riječi
A ti ćeš ih znati

Pričaću ti priču
O zaljubljenima
Što vidješe svoja
Srca gdje se ljube

Pričaću ti priču
O onome kralju
Što je davno umro
Jer te nije sreo

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Dešava se često
Da izbije vatra
Iz starog vulkana
Što je davno umro

I, čini se, ima
Izgorjele zemlje
Koja žitom rodi
Bolje nego druga

A kad dođe veče
I upali nebo
Zar se stopiti neće
Crveno i crno

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Plakati više neću
Govoriti neću
Sakriću se negdje
Samo da te gledam
Kako plešeš srećna

Samo da te slušam
Kako pjevaš srećna
I samo ću biti
Sjena tvoje sjene
Sjena tvoga psa

Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići.

Žak Brel


Našao sam samo na ijekavskom...

Besmrtna pesma

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.

Mika Antic

Odakle meni


Odakle meni u džepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamenčića
Koje si bacala iza sebe
Govoreći da ćeš tako lakše naći
U povratku put do kuće
A vrapci ih neće pojesti
Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledaš
Kako opada lišće
Kada si volela da gaziš po njemu
Odakle meni u kutiji od šibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna
Odakle meni snovi puni tvojih reči
I gomile rečenica
Koje ti pričaš samo meni
Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolaziš ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kažem
Ja te volim
Samo zbog toga što znam da znaš
A meni je teško da te reči izgovorim
Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaže mi samo jedno ćao
Koje znači i volim te
I drago mi je što si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je što si baš ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali čiji je svaki pokret
Čija je svaka reč pesma
Odakle meni ti?


M. Marinović

Ovu pesmu sam pre nekoliko meseci našao na netu. Ne znam kako se zove autor, ali sam našao ovako potpisanu pesmu. Ako nekad neko naiđe na ovo, a zna nešto o autoru pesme, bio bih zahvalan da mi pošalje privatnu poruku ili na neki drugi način kaže ponešto o autoru kako bih mogao doći do još nekih pesama.

I dalje, svakog dana, izlazim u setnju po zici.
Nisam postal nista bolja,
samo sada znam da to nije nevidjeni spektakl
od koga gledalistu zastaje dah.
Svako hoda po svojoj, cutke,
eventualno zastane i baci pogled na druge uhvacene usled koraka,
balansirajuci na nemogucem.
Ako je ravnoteza tako teska,
da li pad vise boli ?

Ivana [prezime ne znam] ;[

Svidjaš mi se kad šutiš

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.
Sviđas mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiricu u gukanju.
I čujes me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim takođe s tvojom šutnjom
jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvezdana.
Šutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.
Sviđas mi se kad šutis jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije tačno.


P.Neruda

Sve oči jedne žene_odigrane na istoj slici..
Crte voljene osobe, koju sudbina goni ispod nepomičnog cveta, jednog odvratnog tapeta..
Bela trava ubistva u šumi stolica..
Na mermernom stolu_raspojen prosjak od kartona..
Pepeo od cigare na pločniku perona..
Portret jednof portreta..
Tajna jednog deteta..
Kuhinjskog kredenca neosporna krasota..
Krpice na vetru neposredna lepota..
Ludi strah od zamke u pogledu ptice..
Nesuvisnog konja njisak besmisleni..
Nemoguća svirka praporaca mazge..
Bik sa šeširima mrtav u areni..
Nikad ista noga snene riđokose i ogromno uvo_malih briga njenih..
Večito kretanje rukom uhvaćeno..
Ogroman kip kameni od zrna soli morske..
Svakodnevna radost..
Neizvesnost smrti..
Ljubavnog sečiva_rana nasmejana..
I, najdalja zvezda sićušnog psa nekog..
I, na staklu slani ukus hleba mekog..
Linija sreće izgubljena, nađena, slomljena i ispravljena..
Ritama nužnosti plavim ukrašena..
Zalušna pojava zrnca suvog grožđa_na kohu od pirinča..
U krčmi jedan brat, crnjakom lomi vrat_bolu za rodnim krajem..
Mnoštvo sveća sija zaslepljujućim sjajem..
Prozor prema moru_otvoren k’o školjka..
I, kopito konjsko..
Bosonog suncobran..
I, ljupkost beskraja_samotne grlice u kući ledenoj..
Mrtav teret sata_vreme izgubljeno..
Somnambulno Sunce, koje se naglo budi, usred noći..
Sanjivu i odjednom zasenjenu lepotu, baca na njena ramena ogrtač dimnjaka i i odvlači je sa sobom u crni dim_maskiran pojalističkim belilom, odeven u papir za kolaž..
I, još toliko stvari..
Gitara od zelenog drveta, što uspavljuje detinjstvo umetnosti..
Železnička karta sa mnogo prtljaga..
Ruka_ koje pored tuđe izgleda lice, koje predeo neki gleda..
Devojka nasmejana_nova i naga..
Srećna i bestidna s maznom vevericom_što nenadno izbije iz sanduka za boce ili ormana za ploče, poput žilavih i faličnih trava..
Koje, takođe, nenadno izbiju iz trulog debla..
Nostalgične, i kao antika, beznadežno stare, lepotice akademske palme..
I, staklena zvona jutarnja_što prskaju od vike prodavca večernjih novina..
Zastrašujuće štipaljke raka, koji se pomalja iz korpe..
Poslednji cvet jednog drveta, sa dve kapi vode osuđenika..
I, odveć lepa, usamljena nevesta, koju je na skerletnom divanu ljubomore_ostavio bledi užas njenih prvih muževa..
U zimskoj bašti_mačka uzbuđena na naslonu se proteže, a brkovi njenog repa ispod carskog nosa leže..
Živi kreč pogleda nekakve starice_što sedi kraj korpe sa kamenim licem..
I na svežem minijumu ograde belog fara..
Zgrčene ruke modre lutalice-Arlekina_koji posmatra more i njegovu ergelu konja i sutom zaspalu iznad dubina, što se nodrva zapenjenih sjajnih očiju, budi od treperenja_luda svetlošću fara zasleplena..
I, u ustima prosjaka ševa pečena..
U parku luda majka, žena sakata, k’o lutka, što se bolno osmehuje i obsmrlo čedo uljuljkuje..Prljavom nogom, crta u prašini siluetu svog deteta, njegove izgubljene profile prolaznicima_čedo pokazuje-koje su rite prekrilew..
Gledajte, čoveče, i Vi, dobra ženo-čudo neviđeno, to vanbračno dete..S jedna strane dečak, s druge devojčica, k’o sat ih navijam, on ujutru plače, nju tešim uveče..
Sa divljenjem gleda čuvar skvera veče..
I, život pauka što o koncu visi..
Lutkina nesanica, zbog poluge slomljena, krupne staklene oči_zauvek otvorene..
Smtr beloga konja-mladost jednog vrapca..
I, velika Avgustinci, nasađbi na ogradu, jedne kuće u uličici, čije ime nose..
Svi ribari Antiba i samo jedna riba..
Žestina jajeta i očaj vojnika..
Nesnosno prisustvo ključa, sakrivenog između otirača i stepenika..
Nišanska linija i linija smrti..
Na zapovedničkoj i punačkoj ruci_utvare gojaznog čoveka što bunca, brižljivo krijući, iza zastrašujućih zastava i kukastih raspeća, paradno istaknutih na velikom balkanu-smtri muzeja ratnih počasti, i počasti smešnu, živu statuu, koja ne uspeva, uprkos velelepnom i velikodušnom osmehu Kaudilja, da sakrije neizlečive i jadne znake straha..
Čamotinje mržnje i gluposti urazane na njegovoj rđastoj i bledoj masci od mesa_kao nepristojne žvrljotine megalomanije, koje su kukavni mučitelji novog poretka- ispisali u nužnicima noći..
A, iza njega, u kusturnici, poluotvorenog diplomatskog kofera-običan leš siromašnog seljaka, koga su zlatnim poolugama u sopstvenoj njivi_premlatili nepogrešivi bankari..
I, tu-pored, na stolu raspukli nar, a unutra čitav grad..
I, sav bol tog grada sa zemljom sravljenog i raskrvavljhenog..
I, cela civilna garda oko nosila kom+nje poigrava..
Na konjima jiš uvek_mrtav Ciganin sanja..
I, sav gnev naroda, zaljubljenog, divnog, bezbrižnog i vrednog, izbija odjednom, k’o javno zaklanog petla-krik crveni..
I Sunčana sablast nadničara bednih, krvava izlazi iz krvavog doba_radnikove kuće. A u ruci nosi jadnu svetlost bede krvavu lampu Gernike i na svojoj jakoj i istinitoj svetlosti, otkriva strašne laži, boje izbledenog sveta_do potke izanđalog, do srži isisanog.
Sveta umrlog..
Svete osuđenog i zaboravljenog,udavljenog, ugljenisanog hiljadama vatri..
Tekuće vode narodnog potoka..
I, gde krv naroda teče neumorno, nepresušno, neosporno..
U žilama i venama zemlje, u žilama i venama prave dece njene..
I, loice bilo kog njenpg deteta_na hartija belojh nacrtano..
Ice Asndre Bretona i Pola Elijara..
I, lice kočijaša viđeno s trotoara..
Svetlost saučesnička u očima travara..
I, osmeh razdragani veseloga vajara_što od kestenja figure gradi....
I, gipsana ovca, što bleji k’o živa kudrava_un ruci gipsanog pastira, što stoji pored utije..
Pored prazne cigaretne kutije..
Pored olovke zaboravljene..
Pored Ovidijevih Metamorfoza..
Pored jedne pertla ostavljene..
Pored jedne fotelje s nogama, koje su godine skratile..
Pored jedne kvake..
Pored mrtve prirode, na kojoj detinajsti snovi, jedne bedinerke, umiru na hladnom kamenunkuhinjske česme, kao što se guše i crkavaju ribe na vrelom šljunku..
I kuća do temelja uznemirena žalopojkama mrtve ribe, odjednom, očakne bedinerke, koja doživljava brodolom bačena podvodnim talasima parketa iu stoji, jadna, nasukana u vrtovima zelenog Udvarača na obali Sene..
Na kjlupu seda i ne zna kud da se dene..
Svodi račune..
Ne vidi sebe, belu, trulu. Od uspomena k’o žito pokošenu..
Samo joj soba spavaća ostaje..
I, kad se ona odluči da je na kosku stavi, s pustom nadom da dobije na vremenu, diže se jakia moluja u trodelnonom ogledalu, sa svom vatrom životne radosti, munjama životinjske toplote, svim bleskovima dobrog raspoloženja..
I, dokrajčivši kuću u haosu, zavese spavaće sobe pali, od posteljine pravi kuglu vatrenu,s osmehom otkrivajući pred celim svetom_igru ljubavi na parčad rastavljenu..
Pablo je izabrao komade sve..
Oko vrata ljubavnika-noge žene, na stražnjici oči,m ruke-bilo gde..
Noge pidignute, dojke rasturene..
Dva tela spojena, jedno drugom poklonjena

I, ljubav slobodna, srećna, obezglavljena, po sagu se valja glava ostavljena..
Ideje daleke i zaboravljene, a radost ih čini sasviom neškodljivim..
Ideja se boji ljuba u boji..
Ideje prizemne i podzemne, unezvere se kao jadni pacovi smrti, kad predosete strašni brodolom Ljubavi..
Ideje vraćene, na mesto pred sobna vrata, pored hleba i cipela..
Ideje ugljenisane, nestale, propale..
Ideje skamenjene pred ravnodušnošću sveta punog strasti..
Sveta ponovo otkrivenog..Sveta nepobitnog i neobjašnjivog..
Sveta bez bontona, ali rdošću ponesenog..
Sveta umerenog, sveta opijenog..
Tužnog i veselog..
Surovog i nežnog..
Stvarnog io nadstvarnog..
Užasnog i smešnog..
I noćnog i dnevnog..
Nečudnog i čudnog..
Prelepog.

Eurinome, ko je autor?

Still, ne znam, to sam davno pronasla u jednoj staroj zbirci i prekucala u komp..
Mislim da bese anonimno, ne veruj mi, ipak..

U redu onda. Mislio sam da si ispustila da napišeš, a bilo bi dobro da se to piše da bismo znali.

Tetovirana jesen


Ti ne znaš kako je čarobno znati da negdje postojiš,
jednako draga i krhka,
i na poluđelom moru u ovu tetoviranu jesen,
koje se sve manje bojiš,
u svijetu u kojem leptiri i ne dočekuju zore.

Sakriven u tvojim venama,
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tuđi.
Srećom, ne gube klovnovi na kraju svake priče,
mada, iz nje izlaze bar za mm luđi.

A, ti, ti si zvijezda zaspala na mome dlanu,
i ja te čuvam i ne dam i nemoj da se bojiš.
A, ako već budeš bodež
i napraviš nekakvu ranu,
i tada ću da budem sretan što još uvjek negdje postojiš.

Te jeseni je , u mojoj ušećerenoj krvi,
zaspalo ciganče modrozelenih očiju,
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sećaš se...bio sam kočijaš zaljubljen u svoju kočiju,
i u svjetlost naše zvijezde koja polako gasne.


Suton...iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji,
I hiljade svitaca donose svijeće
našem nerođenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se senka boji trubadura koji, uglavnom, razbija mandolinu.

Sad...nemam ništa sem rima,
a i njih bi najradije da vratim nekoj dalekoj zvijezdi,
sa koje sam sišao ranjiv.
Neću ti reći hvala,
a neću ni da ti platim,
jer si najveći krivac što sam nežan i ranjiv.

Te jeseni mi je ostao osmjeh, a
a i njega sam ubrzo izgubio..

A, kada ostavim zvijezde,
hoću da budeš kraj mene,
jer mogle bi i one za čas da odu k vragu.
Duboko, ispod vode, mutno ogledalo,
bar zbog najlepših tajni kojima smo bili na tragu,
ostani koji trenutak,
samo još malo.

Jer, kada odeš iz rime,
u noć, jezivo strašnu,
ja ću manirom klovna staviti šešir od slame,
poderan kaput i
trošnu krvavu leptir mašnu,
i svojim sanjivim rukama ogroman Mjesec na rame.

Kiša i nebo mutno od plača.
San je posljedna mogućnost da se sačuva ono što mora da ode.
Ne budi me.
U očima pijanog svirača,
jutros je previše vode, nemir, i jedna jesen daleka.

Ni slavuji ne zvižduću pjesmu koju znaju sve ptice.
Pusti,
u praskozorje između smreka,
naći će uplašene zvijezde i upaljene svijeće
..veče i jedan komadić bola.

Reči će uvjek reći manje, nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola,
al’ više nema nikog da ih natoči.

Tajna je samo tajna, ako je prihvati zora.

Možda zvijezde večeras namjerno na pčelinjak liče,
dok svjetlost klizi niz lice i zvezdane kapi bodu.
Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
al’ ne znaš kad dođu, još manje kad odu.

Valovi se, ponekad, i bez oseke, iznenada povuku.

Zamisli rijeku koju Mjesec dijeli na pola,
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola u vidu kapi krvi,
A dalje,
Tko zna..kada će smjeti.

Miris odlaska nosi u sebi, više soli od mirisa bola.

Ne budi me.
U snovima je nedostižno malo tuge.
Smejući se, mi igramo jednako komičnun rolu,
a oni, koji se provuku,
u praskozorje ispod duge,
možda će u drugu jesen,
s anđelima ići u školu.

I, lađe kad potonu, još dugo sanjaju luku.

Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavtri.
Volim te, kao što pčela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke večno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
Jer,
tajna je samo tajna, ako je prihvati zora,
valovi se, ponekad, i bez oseke, iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebe, više soli od mirisa mora,
i lađe kad potonu, još dugo sanjaju luku.

Ja više nemam za čim da žalim i kome da praštam,
sem maloj krpici svetla što me pokatkad, dodirne i razbudi.
I da vjerujem i da ne vjerujem.
I da sanjam i da ne sanjam,
Isto se vraćam i isto krvarim,
i isti me trag vodi u uzalud, kao slikara koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu beloga zlata, a život teče dalje

Ti ne znaš, da već danima sanjam istog leptira,
samo svetiljke nisu iste,
ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema ništa po čemu bi ga prepoznao,
sem malog ožiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proleće,
a bila je jesen na splavu meduza,
i nije bilo sjaja u travi.

Ne, ne boj se.
Moje rime, sem što me nikad ne ostavljaju samog,
ponekad znaju, tako divno da šute.

Sve je istetovirano i izgubljeno, i ova jesen,
mada, još uvjek mogu sam sebe da ubijedim
Da sam sve sanjao.
A, ti?
Šta ćeš?

Da li se ponekad seti,
gledajući kroz tuđa okna niz ulice puste i kišne,
da l’ je bar malo zaboli.

Ona ne zna koliko boli ono –što se nikad ne vrati,
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali, ipak, sve se plati,
jednim sanjivim vriskom Mjeseca što pada u more.

Ja sam najljepšu pjesmu,
zaključao u njenoj kosi,
i sve sam osmjehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala-šta ta jesen nosi,
ali nije htela da prizna i nije nas bilo više.

Ko zna...možda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli, samo jednom u životu,
a ja sam samo klaun, koga su natjerali da plače,
sa željom da samog sebe igra za bjednu svotu.

Meni je sasvim dovoljno, ako joj zadrhti lokna,
pa makar nikad ne rekla-da me još uvjek voli.

Milion svetionika u noći,
i nebo od pečene gline,
i tvoje vruce usne, sočnije od zreloga nara,
u očima, usnula kiša i oblak vrele tišine,
jedno platno za sliku,
pomalo nespretnog slikara.



Krvario je u vodi Mjesec, zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noć se sklopila crna.
Sećam se-bila si zvijezda, veća od velikih kola,
seti se-bio sam svitac, manji od makova zrna.

I, onda sam do obale,
s očima što ne drže plimu,
težak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko noćas gubi..vatra što gori u dimu ili dim iz te vatre..ili možda.. i jedno i drugo..

Ah, da, jednom davno,
skoro se ne sećam više,
sa druge strane svjetla,
tetovirano sanjiv do zore,
jedan je klaun kroz suze sanjao ostrvo kiše,
kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.

Iznad pepela najdraže slike,
našli su dušu slikara,
valovi što u zoru uguše sve što se olako ožari.
Kada jednom kroz miris mora, osjetiš miris nara,
povjeruj da negdje za mnom, Mjesec zaklan krvari.


Miladin Beric

Vratimo se malim stvarima...

Igranju jutarnjih senki na sanjivim prozorima
Protezanju u krevetu i brčkanju u toploj kadi
Metalnom plesu koraka na tvrdom asfaltu.

Vratimo se malim stvarima....

Lenjom šapatu u tišini popodnevnih kafana
Razgledanju izloga s rukama u praznim džepovima
Skrivenoj klupi na kojoj su zvezde zaboravile sinoćnju tugu.

Vratimo se malim stvarima....

Sumračnim šetnjama kraj zamrzlog pristaništa
Travi koja se zanela slušajuci pesmu cvrčaka
Lajanju mahalskih pasa i besciljnom kreketanju žaba.

Vratimo se malim stvarima...

Satrulom brvnu preko nekog presahlog potoka
Zaboravljenoj igrački u napuštenom dvorištu
Maloj stanici kroz koju retko prolaze vozovi.

Vratimo se malim stvarima...

Tamo gde je svaki početak i svaki kraj
Tamo gde se jedanput doživljeno više ne ponavlja
Tamo gde su prvi izvori naših pesama i naših suza

Vratimo se malim stvarima...

Ali, tiho, bez velikih reči, bez slavoluka
Posle tramvaja i aviona ruke nam traže tišinu.

Vratimo se dostojno svome početku..

Kiša mi šiba lice

Kiša u lice i ključne kosti
i iznad jarbola grom
mene si prosto zadesio
kao sudar oluje s brodom

Što god da se sada desi
ja i ne želim znati
hoću li se razbiti o stijenu
ili će mi sreća zasjati

Istovremeno strašno i lijepo
kao da tim brodom brodim
ne žalim što sam te upoznala
ne bojim se da te volim.

Bella Akhmadulina

Matija Beckovic "Za tebe govorim"

Ako jednom stavis na gramofon moje srce,
Cuces ono sto sam izmislio samo da bih tebi rekao:
"Mozak svih biljaka, mozak svakog drveta nalazi se u zemlji,
Da li je tamo vec i mozak covecanstva?"
Javno iznosim recenice kojima sam te osvojio,
Govoreci o drugim stvarima govorio sam o tebi,
Pucajuci u plafon izjavljivao sam da te volim
I sve sto sam lepo rekao o drugima tebi je namenjeno,
Dok sam s tobom govorio telefonom
Moja krv je tekla zicom do tvojih usana
I telefonska mreza se pretvarala u krvotok,
Kao sto se bolest pismom prenosi iz drzave u drzavu,
Kao sto stotine koza ubijenih zivotinja cine tvoju bundu,
Kao sto je u mojoj glavi prostor manji od ovog izvan nje,
Tako je i u mojoj utrobi sapeto nesto vece od mene.
"Ako eksplozija provetri utrobu zemnje
Izletece iz nje kamenje vece od nase planete,
Oko bivse zemlje ostace kao kavez nagoreli meridijani,
Kao konstrukcije porusenih hangara,
Kao kosturi konja na nekoj visoravni. "
Neka mi bude zabranjeno da te volim,
Hocu da ispastam, hocu da pokazem sta mogu da ucinim za tebe.
Neka mi na ledja natovare betonsku kuglu,
Hocu da zamenjujem gipsanog roba na ulazu u tvoju kucu!
Neka postari odbiju da ti uruce moja pisma,
Neka mi bude zabranjena upotreba javnog saobracaja i telefona.
Sve sto je receno o buducnosti,
Da je receno o tebi, bilo bi istinito i ne bi propalo.
Da je uzidano u tebe ono sto je uzidano u hramove,
Sve to ne bi bilo besmisleno.
Ono sto se govori tudjim zenama ja sam govorio tebi,
Iz punih pluca pod slemom i pod punom ratnom spremom,
Jer nista ne zasluzuje himne i toliku patetiku osim ljubavi.
Zato sto me volis ja volim sve ostalo,
I nikome ne zelim zlo.
Moja ljubavi, digla si me toliko visoko
Da i kad bih pao - do zemlje bi se naziveo!
Dizem primitivnu buku kao sto sneg grmi i dimi se u klancima,
Da si muskarac imao bih najboljeg druga!
Neka se izvrne sav svet i na levak sruci u tebe,
Neka nice drvece koje niko nije posadio.
Neka se niko ne pridrzava svojih oblika i granica,
Neka tresnje, neka jabuke ne budu okrugle,
Nego kakve god i kolike god hoce,
Neka se slonovi uvuku u misje rupe!
Neka moju dusu grubo istovare na prvom djubristu,
Neka najjaci glasovi sruse sve plafone,
Neka se nebesa otarase snega i kise,
Neka sve ostane cisto i slobodno,
Neka samo moji prsti budu prljavi od mastila,
I neka se proglasi ludakom
Svako ko pomisli da te vise voli!

Kakva je bila...

Kakva je bila svjetlina kose njezine, više ne znam,
Al svjetlinu polja znam,
Bogatog klasja ljeta ozlaćenoga
I u toj zlatoći, opet je osjećam.

Kakva je bila plavet očiju njezinih, više ne znam,
Al kad se jesenska nebesa otkrivaju,
Pri blijedom opraštanju rujanskom
Boji očiju njezinih u snima se vraćam.

Kakva je bila svila glasa njezina, više ne znam,
Al kad proljetna livada uzdiše,
Topli prosluh Anina glasa osjećam
Iz tog proljeća, kao nebo dalekoga.

Gyula Juhász

Ali i da nijedna od njih nije Ona.

Navikao sam, nekako sa godinama
da na svaku novu jesen poželim
samome sebi
da se zaljubim.
Da mi hladni vjetar i žutilo lišća
natjeraju suze na oči
pa da kroz boje te vodnjikavosti u mojim očima
razgledam, u izlozima mojih ulica, djevojke oko sebe.
Kao kroz kaleidoskop da odmjeravam njihove bokove
osmjehe, mirise i glasove,
tiha šaputanja, tajne i manje tajne razgovore.
Da mi u boji mojih suza
svaka od njih bude preljepa i samo moja.
I da su vrijedne moje pažnje,
da moj sljedeći stih o njima ima smisao.


Ali i da nijedna od njih nije Ona.

I to sam navikao.


Navikao sam, najvjerovatnije sa godinama
da mi jesen donese na moj prag trag njenog mirisa
koji još samo na jesen prepoznajem
i koji samo u jesen mogu da preživim.
I da ga svaki put sačuvam na svome džemperu
taj miris meda i badema, kiše i mokrih ulica
sa blagim dodirom mentola i pečenih kestena.
I da šetamo taj njen miris i ja
zagrljeni ispod moga kaputa
tragom naših starih godina
sve do prvih snjegova.

Navikao sam s jeseni, vjerovatno ide to uz života vijek
da mi se čak i golubovi smiješe
i kao da izgovaraju njeno ime i mjesto i vrijeme
kada ću sa prvim pahuljama da je opet izgubim.
A za Novu godinu ću opet da poželim
još samo jednu jesen da doživim
i još samo jednu šetnju sa njenim mirisom
ispod moga kaputa da prošetam
na stazama naših poljubaca.


A od sljedeće jeseni ću kako znam i umijem...

Sonata od sna


Od čega žive oči tvoje
Kad stalno iz njih isijava san?
O što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.

Tvoje su oči u meni zašle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.

Ko snijeg si koji pao nije,
satkana sva si od sna,
latico sniježna zgusnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.

- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi, zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.

Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krv nek mi utrne!

Kad zagrlim te ovako,
znaš što ja vidim:
Dva križa koja se grle.

A međ’ njima diše
još nerođen Bog,
prikovan poljupcima…

A što ako boginja neka
pod mojom usnom sniva?

Pod tvojom usnom sni violina,
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
A ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope.

O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.

Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.

Enes Kišević

Sjećanje

Išao sam gradskim ulicama dugo
Zamišljen, sumoran, jedne kišne noći.
Bilo mi je samom makar kuda poći,
Makar kuda poći i ne željet drugo.

Slušao sam kako sa krovova svije'
Po kamenu voda, kroz tišinu, pada;
Kako zvoni bolno, u toj noći kada
Nimalo mi duša za radosti nije.

Želio sam da bih utonuti mogo
U maglu, u tamu, iščeznut ma kuda;
Da počinka nađe moja pamet luda
I duša osamom ispaćena mnogo.

Kočije su brojne mimoišle mene
I sa šumom mnogi automobili,
U njima su dame bile sve u svili
Umotane, snene, tiše i od sjene.

I posljednji gosti iz sjajnih kavana
Odlažahu kući brzijem korakom,
A ja sam očajan, sam, sa teškim mrakom:
Dušom koja ne zna ni sreće ni dana.

Ostadoše gradske tad ulice same,
Krijuć sva stradanja moje duše mlade,
I tek noć je ona mogla da mi dade
Ženu, od nekuda, rođenu iz tame.

Kao da sanjaše da ja čekam na nju
Te podijeli sa mnom onu noć i tugu,
Prišla mi je dobra kao znanom drugu
I dala mi radost ni od sunca manju...

Opet noćas, evo, sa krovova svije',
Dok na pločnik voda, kroz tišinu, pada
I dok zvoni bolno, u toj noći, sada,
Kad mi duša trudna za radosti nije

Za radosti one, što ih svatko ima,
Ja te želim, ženo, oh, ženo izgnana,
Te kô ni ja ne znaš ni sreće ni dana
Da nas opet silna obezumi plima!

Vladimir Čerina

Smrt pusi moje cigare

Znaš: Ponovo sam ovde
I pijan
I slušam Čajkovskog na radiju.
Isuse, čuo sam ga pre 47 godina
Kada sam bio izgladneli pisac
I sada evo ga
Ponovo
Sada kada sam stekao delimičnu slavu
Kao pisac
I smrt šeta ovom sobom
Gore-dole
Pušeči moje cigare
Cirkajući moje vino
Dok Čajk uporno odrađuje
Svoju Pathetique
Kakav je to samo put bio
I sva sreća koja me je zadesila bila je
Samo zato što sam kockice bacio
Kako treba:
Ginuo sam za svoju umetnost
Ginuo sam da se dokopam
5 prokletih minuta, 5 sati
5 dana
Sve što sam želeo bilo je da izbacim
Reč iz sebe
Slava, novac nisu bili važni:
Ja sam želeo da izbacim tu reč iz sebe
A oni su me želeli za štanc-presom
Fabričkom trakom
Želeli su da budem magacioner u
Robnoj kući.
Pa, kaže smrt, prolazeći sobom
Svejedno ću te ščepati
Ma šta bio:
Pisac, taksista, svodnik, kasapin
Padobranac, ščepaću te
Važi srce, kažem joj
I sada pijemo zajedno
Dok jedan po ponoći polako prelazi u dva
Po ponoći i
Samo ona zna pravi trenutak
Ali sam je ipak zajebao:
Izvukao sam svojih
5 prokletih minuta
i još mnogo
preko toga.

Č. Bukovski

Stara pjesma

Ti ljubi druge, ja ću tebe ljubit,
ja na te stavih sve što sam imo,
mnogiput već mnogi znao je izgubit,
jer je volio koju nije smio.

Ti ljubi druge, ja ću tebe ljubit
i željeti da budeš nevjernome žena,
da ti njega, a on da drugu ljubi,
da tako i ti budeš ponižena.

Ti ljubi njega, ja ću tebe ljubit,
a tvoj će dragi, isto tako, drugu;
nastoj da drugi tu drugu mu snubi,
i svijet će lijepo vrtjet se u krugu.

Janez Menart

Zemlja

I povedoh je do rijeke
vjerujući djevojka je...
Lorca

Žalila je stabljike
zapaljene vrelim tijelom
i nije čula kad vjetar zaplaka u travi.
A mislila je –
dubine će ugasiti žeđ
i prste je lomila u grudima zemlje.
Jer je u njoj htjela da ostavi
plamen svoga čela.
I umirala je,
a možda je samo sebe tražila,
nemoćna da otkrije
svoju prisutnost nijemu.

Po bedrima su već klizili tuđi prsti
- i sve je lakša bila zemlja pod njom.
Ruke su postale rijeke.
I protekle su nemirno.
Jer ih je zemlja –
crna zemlja upila.
I onda je tek shvatila
da je oduvijek,
oduvijek bila dio nje
i da se sa njom stopila.

Srbo Ivanovski

Upravo otkrio i odmah ih mogu svrstati u omiljene. Pronašli su me.


Mora


Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko.
Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu: šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

Abdulah Sidran
1986.