Omiljeni stihovi

Svet nestaje polako, tužni svet.
Ko će naše srce i kosti da sahrani
tamo gde ne dopire pamćenje, pokret
gde nas ne umnožava i ne ponavljaju dani!
Iščupajte mi jezik i stavite cvet:
počinje lutanje kroz svetlost. Reči zaustavi!
Sutra će sigurno i kukavice moći
ono što danas mogu samo hrabri i pravi
koji su u prostoru između nas i noći
našli divne razloge drugačije ljubavi.

Branko Miljkovic

Lepota

Jest, nema na tebi ni jednog dela
da se mome oku mogao da skrije,
ni jednog prevoja blistavog ti tela
da se moj poljubac na nj spustio nije.

Znam te tako dobro: u rastanka čase
ti preda me stupaš sva sjajna i živa,
znam kada će suze oko da ti kvase,
znam kad ti se duša miloštom preliva,

A kad u njoj nosiš svu toplinu Juga…
Pa ipak si svakog dana nova meni,
uvek nova, uvek tako čudna druga,
i nikad slična jučerašnjoj ženi.

Ta moć tvoja čudna zaslepljava mene
raznovrsnim sjajem, mirisom i bojom.
- Oh, budi jedanput ko i druge žene.
Da odahnem najzad pred lepotom tvojom…

Milan Rakić

Izmedju mnogih prolaznika

Žalim te, smrti, koja ćeš po mene doći
jednoga dana. Što ćeš zateći,
što naći u ovoj odjeci, koju vijest
o događaju već davno zaboravljenom, u ovoj sobi
zidova odviše visokih koju napusti dječak
da bi bacio svoj ognjeni kolut
na grlić boce nekog sajma? Nepomičnu prazninu
ti ćeš ispuniti svojom, ali ako meni
nije bilo dovoljno što će tebi
ovo što je preostalo? Hladna koža guštera
koju ću ostaviti mirnu da leži, poslije svega,
na ulicama svoga grada. Ako ja odbacujem
ono što ti prihvaćaš, hoće li to biti
gubitak ili časna trgovina kad već danas znam
koliko je preostalo? Žalim te, smrti,
jer ćeš biti prevarena i bit će potrebno
da se ponovo nađe što sam izgubio
idući prema tebi. Već vidim
kako oklijevaš ponavljajući da si u pravu, vidim
onaj neodlučni pokret rukom
koja drži sječivo noža i preostaje mi
samo da se nasmiješim znajući
da ću ja dobiti ako ti izgubiš. Žalim te,
jer mnogo sam obećao što ne mogu ispuniti
izgovarajući svako tvoje ime na stotinu načina
jednako stvarnih. I ti ćeš
saznati što znači nada svakoga dana.
Ostat će samo sjena pognuta u mraku
do nogu onih koji ti već umirući domahuju,
meso i krv u kojima ćeš ti živjeti
poslije mene. Žalim te, smrti,
jer već sada mogu da vidim tvoje djetinje lice
između mnogih prolaznika na vratima Stanice
i srdžbu na koju ja nisam imao pravo,
dok nestrpljivom rukom prevrćeš
ono sto je preostalo:
nekoliko nesuvislih riječi koje su stajale
poput zida
između svijeta i mene, malo
prašine i mrvica duhana, mapu
nekog izmisljenog grada, sliku žene
koja spava na jutarnjem suncu, mrlje
tinte na noktima koji jos rastu
i postelju sa koje silazim, smijući se,
dok tragaš za srcem o kome ne znam ništa
i nalaziš
samo prazan prostor
u kome još uvijek
odjekuje udarac groma.


Zvonimir Golub

Jedan od mojih omiljenih,zbog svoje jednostavnosti.

Jesenja samoća

Sve više sam, sve luđe sam,
sve tuđe i sve tužnije,sve tamnije,
sve sramnije,sve biva ružnije.
Sve hladnije, sve gladnije,
sve ledenije,samoća prazna,
jesenja,a biva sve jesenije..

Miroslav Krleza

Kad nemamo ništa osim ljubavi

Kad nemamo šta podeliti
na dan dugog putovanja
osim velike ljubavi
kao što je naša

Kad imamo samo ljubav
ti i ja , ljubavi moja
od radosti blista
svaki sat, svaki dan

Kad nemamo nikakvo drugo bogatstvo
da ispunimo obećanja
već samo ljubav
i večno verovanje u nju

Kad imamo samo ljubav
da ostvarimo čuda
i prekrijemo suncem
ružnoću predgrađa

Kad imamo samo ljubav
kao jedini razlog
kao jedinu pesmu
kao jedini spas

Kad imamo samo ljubav
da siromahe i probisvete
odenemo zorom
u svilene ogrtače

Kad poput bezazlenog trubadura
nudimo samo ljubav
u molitvi da bismo ublazili
zemaljske nedaće

Kad imamo samo ljubav
da poklonimo onima
kojima je jedini smisao borbe
traženje svetlosti

Kad imamo samo ljubav
da trasiramo put
i pobedimo sudbinu
na svakom raskršću

Kad imamo samo ljubav
za pregovore s topovima
i ništa osim pesme
da nadglasamo bubanj

Tada ćemo iako nemamo ništa
osim snage da volimo
steći prijateljstvo
celoga sveta


Jacques Brel

Nikad samlji

Nikad samlji nego krajem jula
Kada je letu pedalj do zenita,
A hlorofilu aršin do rasula
U metastazi žutila i ruja,

Tamnije kada zelene su boje
U vrtovima, a strnjika suva,
Tamnija onja amplituda bruja
Vetra što obnoć u vremenu duva.

Nikad samlji nego krajem jula,
Kad sve je, misliš, na dohvatu: čula
Oštra ko nož još topao od točka

Brusača, ali bitno nedostaje:
Anđela koga slutiš nećeš sresti,
A vazduh trudan je od blagovesti.

Ivan V. Lalić

Pieta
Srce je Majke srce Bogomajke
Tin

Položila sam obe uske šake
Pod tvoja pleća, pridigla polako,
Pokretom koji na kretnju se seća
Kad sam te prepovijala; pomakla
Iz vodoravne ravnoteže, lako,
Kao da nisi za smrt jednu teži -
(Ali za uteg žrtve svoje lakši)
Od tog trenutka zauvek mi ležiš
U naručju, van pričina i stvari;
I svet se obnavlja u mojoj kretnji
I ljubavi tvog čina, izvan mene;
I zato ostaje u ravnoteži.

Položila sam obe uske šake
Pod tvoja pleća, pridigla polako;
I zauvek smo skamenjeni tako.


Ivan V. Lalić

Gradinar

Neverni osmeh preleće ti preko očiju
kada dođem tebi da ti kažem: zbogom!
Činio sam to tako često da misliš opet ću se vratiti.
Priznaću ti, istu sumnju osećam i ja.
Jer proletnji dani opet idu; pun mesec
uzima zbogom i ponovo dolazi; behar se
ponovo vraća i rumeni na granama iz
godine u godinu, tako se i ja možda rastah
od tebe da se opet vratim.
Ali čuvaj varljivu sliku neko vreme; ne
goni je neljubaznom žurbom.
Pa, kada kažem: ostavljam te zauvek,
primi to za istinu, i pusti bar za trenutak
da magla suza pojača mračni okvir tvojih očiju.
A kada se ponovo vratim,osmehni se, lukavo,
kako ti je drago.

R.T.

Bosonoga pesma

Ovo je pesma
za tvoja usta od višanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.

Ja umem u svakom novembru
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.

Moja je sreća srneća,
a grešno mi je smešno
Ako me neko čačne
u ove oči plačne,
nije to neutešno:

ja umem od suza da pravim
klikere lepe, prozračne.

Podeliću sa tobom
sva moja šašava zdravlja.
Zavoli moju senku
što se klati niz dan.

Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja.
Ludo moja, zar ne znaš:
divno je nemati plan.

Izađi iz tog detinjstva
kao iz starih patika.
Zavoli moj osmeh, dubok
kao jezerske vode.

Evo, i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
rastapa mi se asfalt.

Budi uz mene kad odem.

Mika Antić

Molim te, poslusaj ono sto ne kazem

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, hiljade maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Bozje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i meko u meni
i oko mene
da mi je ime samouverenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontrolišem
i da ne trebam nikog.
Ali, ne veruj mi.
Mozda se cini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvek promenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoca.
Ali, ja to sakrivam.
Ne zelim da iko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da ce me otkriti.
Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano procelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zastiti od pogleda koji zna.
Ali bas takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega sledi prihvatanje.
Ako slijedi Ijubav.
To je jedina stvar koja me moze osloboditi od mene samoga,
od zatvora sto sam ga sam sagradio,
od prepreka sto ih sam tako bolno podizem.
To je jedino sto ce me uveriti u ono u sto ne mogu uveriti sam sebe,
da uistinu nesto vredim.
Ali ja ti ovo ne kazem. Ne usudujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda nece uslediti prihvatanje,
da nece uslediti Ijubav.
Bojim se da ces me manje ceniti, da ces se smejati,
a tvoj bi me smeh ubio.
Bojim se da duboko negde nisam nista, da ne vredim,
i da ces ti to videti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju ocajnu igru pretvaranja
sa sigurnim proceljem izvan
i uplasenim detetom unutra.
Tako pocinje svetlucava ali prazna parada maski,
a moj zivot postaje bojiste.
Dokono cavrljam s tobom uctivim tonovima povrsnog razgovora.
Kazem ti sve, a zapravo nista,
i nista o onome sto je sve,
i sto place u meni.
Zato kad sam u kolotecini,
neka te ne zavara to sto govorim.
Molim te pazljivo slusaj i pokusaj cuti ono sto ne kazem.
Sto bih voleo da mogu reci,
sto zbog opstanka moram reci,
ali sto reci ne mogu.

Ne volim nista kriti,
Ne volim igrati umetnicke, lazne igre,
zelim prestati s igrama.
zelim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moras pomoci.
Moras pruziti ruku
cak i kada se cini da je to poslednje sto zelim.
Samo ti mozes iz mojih ociju ukloniti prazan pogled zivog mrtvaca.
Samo me ti mozes prizvati u zivot.
Svaki put kad si Ijubazna, nezna i kad me hrabris,
svaki put kad pokusas razumeti jer zaista brines,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moci da me ozivis mozes udahnuti zivot u mene.
Zelim da to znas.

Zelim da znas koliko si mi vazna
kako mozes biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izaberes.
Samo ti mozes srusiti zidove iza kojih drhtim,
samo ti mozes ukloniti moju masku,
samo ti me mozes osloboditi moga senovitog sveta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlucis.
Molim te odluci. Ne mimoilazi me.
Nece ti biti lako.

Dugotrajno uverenje o bezvrednosti gradi snazne zidove.
Sto mi blize pridjes
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali u inat tome sto o coveku kazu knjige,
ja sam cesto nerazuman.
Borim se bas protiv one stvari za kojom ceznem.
Ali rekose mi da je Ijubav jaca od snaznih zidova,
i tu lezi moja nada.
Molim te pokusaj pobediti zidove
cvrstom rukom
jer dete je vrlo osetljivo.
Ko sam, mozda se pitas?
Ja sam onaj koga znas vrlo dobro.
Jer ja sam svaki covek na kojeg naidjes
i ja sam svaka zena na koju naidjes

Charles C. Finn

Možda spava

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za buđenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih;
Ne sećam se nićeg više, ni očiju tih.

Ali slutim, a slutiti još znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Što me čudno po životu vode i gone
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.

Da me vide dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad.

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaze, da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Vladislav Petković Dis

Mizera

Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad Ti?



Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.



Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.



O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?



O, da l se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli
po kiši?



Sećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.



Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?

Miloš Crnjanski

U potaji

Dodeljena mi je
rec;
trosna
na nevidljivim mladicama,
i srce sklono
ushicenju
i mnogostrukoj smrti
koja pritajeno zivi medju stvarima.
I nisam
zakleta tisini,
iako postoji vreme
koje potapa moj jezik
u slogove
hrome i neodlucne,
da bi zaurlali vetar
u sporom rasipanju
i smejali se meni
sto jos postojim.

Monika Oznato

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al' ipak, sve što dodirne nas dvoje
ko gudalo nas neko spaja, koje
iz dveju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.

_Rainer Maria Rilke_

I nista te kao ne boli

Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.

Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe
i do svijeta.

I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.

Enes Kišević

Jel se meni to cini ili nemamo temu o Miodragu Pavlovicu?

Prenuće se opet moja duša setna.
Možda zračak sunca, najmanji šum gore,
Dosta će joj biti pa da bude sretna,
I da se razlije zvučna, kao more.

Prići će mi nežno u danima ovim,
Kao iluzija dobra, neka žena;
I radosno tada po zvezdama novim
Tražiću svoj usud za nova vremena.

Na novu obalu ja ću nogom stati,
Da u novom ruhu zagazim u cveće.
Tako jadna duša nikad neće znati
Gde beše kraj bola, gde početak sreće.

Jovan Dučić

Zašto pijem?
Da bih mogao pisati poeziju.

Ponekad, kad je sve izbačeno,
a ostalo je samo ono ružno
u dubokom snu
Postoji buđenje
i sve što je preostalo istinito je.
Kako se tijelo razara
duh je sve jači.

Oprosti mi Oče jer znam
što činim.
Želim čuti posljednju Pjesmu
posljednjeg Pjesnika.

Jim Morrison

Noćas

Noćas si u meni opet bila, tiho mi rekla volim te
Usne ti ljubim, al' znam da san je to sve
Osjećam te svuda u svome tijelu, samo tebe duša zna
Svakoga dana ja sam sve bliže do dna

Ženo, idi iz života mog,
Ženo, molim te k'o druga svog
Pusti da živim, izađi iz mene ti
Ženo, idi iz života mog,
Ženo, molim te k'o Boga svog
Pusti da živim, izađi iz mene ti


Noćas si u meni opet bila, tiho mi rekla volim te
Usne ti ljubim, al' znam da san je to sve
Gledam te kroz čaše pune vina, oko mene samo dim
Idi iz mene, neću da živim sa tim

Jasmin Stavros

Ima nešto

Ima nešto u tom što me nećeš

ostavljaš mi vremena za druge

vidim kako veselo obljećeš

kao leptir oko moje tuge.

Ima nešto u tom što me nećeš

nesto čemu ni sam ne znaš ime

sve što kažeš na šalu okrećeš

a sve znači - ne zaboravi me.

Ima nešto u tom što me nećeš

od te laži načisto umrjeću...

Ima nešto u tom što me nećeš

i u tome što ja tebe neću...



Duško Trifunović

HAJD, LJUBI ME, MAKAR KRADOM

Hajd, ljubi me, makar kradom,
Sve do krvi, de, da grcam.
Ne slaže se s voljom hladnom
Vreli nemir moga srca.

Prevrnute čaše, redom,
Sred veselih nisu za nas.
Jer, znaj draga, samo jednom
Na zemlji se živi danas!

Gledaj mirno, kao u dan,
S maglom sivom pogled združi -
Mesec, kao žuti gavran,
Ponad zemlje sada kruži.

Hajd, ljubi me! Hoću tako.
Trula je sad moja sreća.
Gledaj tog što kruži kako
I smrt moju već oseća.

Malaksava snaga pusta!
Umreti - i korak gubim!
Sve do kraja draga usta
Ja bih hteo, eh, da ljubim.

I san plavi nek me sretne,
Smutnje moje nek prohuje,
U šapatu trešnje cvetne
"Ja sam tvoja" - nek se čuje.

I nek čaša piće sveto
Prospe preko dana sivih...
Pij i pevaj, mila: eto,
Samo jednom sad se živi!

Jesenjin

Sylvia Plath

Mad Girl's Love Song

"I shut my eyes and all the world drops dead;
I lift my lids and all is born again.
(I think I made you up inside my head.)

The stars go waltzing out in blue and red,
And arbitrary blackness gallops in:
I shut my eyes and all the world drops dead.

I dreamed that you bewitched me into bed
And sung me moon-struck, kissed me quite insane.
(I think I made you up inside my head.)

God topples from the sky, hell's fires fade:
Exit seraphim and Satan's men:
I shut my eyes and all the world drops dead.

I fancied you'd return the way you said,
But I grow old and I forget your name.
(I think I made you up inside my head.)

I should have loved a thunderbird instead;
At least when spring comes they roar back again.
I shut my eyes and all the world drops dead.
(I think I made you up inside my head.)"

...

Sima Pandurović - Svetkovina


Sišli smo s uma u sjajan dan,
Providan, dubok, - nama, draga, znan;
I svetkovasmo ocepljenje to
Od muka, sumnje, vremena i sto
Rana što krvave ih vređao je svet:
Ljubavi naše plav i nežan cvet.

I opet sila zgrnulo se seta
U bolnički nam mirisavi vrt;
Posmatra gde se dvoje dragih šeta,
Srećno, i hvale onaj život krt
Što ostavismo. Daleko od njih
Sad smo, a oni žale mir naš tih.

Oni baš ništa nisu znali šta
Dovede tu nas. - U cveću smo išli,
Slaveći strasno osećanja ta,
Zbog kojih lepo sa uma smo sišli.
U novom svetu dobro nam je sad,
A svet o njemu dobro i ne sluti;

Sumnja u ljubav - najteži nam jad -
Mino i čase blažene ne muti.
Iz prošlih dana ljubav i znak njen
- Spojenost srca - ostala nam još
Naš život ovde svetao je tren,
Srdačan, krotak. Onaj život loš

U kome znanci, rodbina ostaju,
Nevinost našeg ne poznaje sveta;
Životno vino, srž nedostaju
Njima, a glava njihova im smeta.
A naših srca jedan isti zvuk
Beleži draži i vremena huk.

Jer mi smo davno, verna draga, - je li? -
Iskidali konce što nas vežu
Za prostor, vreme, tonove i boje,
- Lance života što zveče i stežu;
Jer mi smo možda, sami tako hteli
Rad ljubavi nam i rad sreće svoje.

I gledaju nas zato što idemo
U košuljama belim parkom ovim,
Gde bolnički se miris širi jak;
Ne znaju dražisa životom novim,
Ljubavi naše neumrle znak.
... Gle! očima im trepti rosa nemo...

...

’’The Lady of Shalott" by Alfred Tennyson
Part I
On either side of the river lie
Long fields of barley and of rye,
That clothe the wold and meet the sky;
And through the field the road runs by
To many-towered Camelot;
And up and down the people go,
Gazing where the lilies blow
Round an island there below,
The island of Shalott.1
Willows whiten, aspens quiver,
Little breezes dusk and shiver
Through the wave that runs for ever
By the island in the river
Flowing down to Camelot.
Four gray walls, and four gray towers,
Overlook a space of flowers,
And the silent isle imbowers
The Lady of Shalott.
By the margin, willow veiled
Slide the heavy barges trailed
By slow horses; and unhailed
The shallop flitteth silken-sailed
Skimming down to Camelot:
But who hath seen her wave her hand?
Or at the casement seen her stand? 25
Or is she known in all the land,
The Lady of Shalott?
Only reapers, reaping early
In among the bearded barley,
Hear a song that echoes cheerly
From the river winding clearly,
Down to towered Camelot:
And by the moon the reaper weary,
Piling sheaves in uplands airy,
Listening, whispers "'Tis the fairy
Lady of Shalott."
Part II
There she weaves by night and day
A magic web with colours gay.
She has heard a whisper say,
A curse is on her if she stay
To look down to Camelot.
She knows not what the curse may be,
And so she weaveth steadily,
And little other care hath she,
The Lady of Shalott.
And moving through a mirror clear
That hands before her all the year,
Shadows of the world appear.
There she sees the highway near
Winding down to Camelot: 50
There the river eddy whirls,
And there the curly village-churls,
And the red cloaks of market girls,
Pass onward from Shalott.
Sometimes a troop of damsels glad,
An abbot on an ambling pad,
Sometimes a curly shepherd-lad,
Or long-haired page in crimson clad,
Goes by to towered Camelot;
And sometimes through the mirror blue
The knights come riding two and two:
She hath no loyal knight and true,
The Lady of Shalott.
But in her web she still delights
To weave the mirror's magic sights,
For often through the silent nights
A funeral, with plumes and lights
And music, went to Camelot:
Or when the moon was overhead,
Came two young lovers lately wed;
"I am half sick of shadows," said
The Lady of Shalott.
Part III
A bow-shot from her bower-eaves,
He rode between the barley-sheaves,
The sun came dazzling through the leaves, 75
And flamed upon the brazen greaves
Of bold Sir Lancelot.
A red-cross knight for ever kneeled
To a lady in his shield,
That sparkled on the yellow field,
Beside remote Shalott.
The gemmy bridle glittered free,
Like to some branch of stars we see
Hung in the golden Galaxy.
The bridle bells rang merrily
As he rode down to Camelot:
And from his blazoned baldric slung
A mighty silver bugle hung,
And as he rode his armour rung,
Beside remote Shalott.
All in the blue unclouded weather
Thick-jewelled shone the saddle-leather,
The helmet and the helmet-feather
Burned like one burning flame together,
As he rode down to Camelot.
As often through the purple night,
Below the starry clusters bright,
Some bearded meteor, trailing light,
Moves over still Shalott.
His broad clear brow in sunlight glow'd; 100
On burnished hooves his war-horse trode;
From underneath his helmet flowed
His coal-black curls as on he rode,
As he rode down to Camelot.
From the bank and from the river
He flashed into the crystal mirror,
"Tirra lira," by the river
Sang Sir Lancelot.
She left the web, she left the loom,
She made three paces through the room,
She saw the water-lily bloom,
She saw the helmet and the plume,
She looked down to Camelot.
Out flew the web and floated wide;
The mirror cracked from side to side;
"The curse is come upon me," cried
The Lady of Shalott.
Part IV
In the stormy east-wind straining,
The pale yellow woods were waning,
The broad stream in his banks complaining,
Heavily the low sky raining
Over towered Camelot;
Down she came and found a boat
Beneath a willow left afloat,
And round about the prow she wrote 125
The Lady of Shalott.
And down the river's dim expanse
Like some bold seer in a trance,
Seeing all his own mischance —
With a glassy countenance
Did she look to Camelot.
And at the closing of the day
She loosed the chain, and down she lay;
The broad stream bore her far away,
The Lady of Shalott.
Lying, robed in snowy white
That loosely flew to left and right —
The leaves upon her falling light —
Through the noises of the night
She floated down to Camelot:
And as the boat-head wound along
The willowy hills and fields among,
They heard her singing her last song,
The Lady of Shalott.
Heard a carol, mournful, holy,
Chanted loudly, chanted lowly,
Till her blood was frozen slowly,
And her eyes were darkened wholly,
Turned to towered Camelot.
For ere she reached upon the tide 150
The first house by the water-side,
Singing in her song she died,
The Lady of Shalott.
Under tower and balcony,
By garden-wall and gallery,
A gleaming shape she floated by,
Dead-pale between the houses high,
Silent into Camelot.
Out upon the wharfs they came,
Knight and burgher, lord and dame,
And round the prow they read her name,
The Lady of Shalott.
Who is this? and what is here?
And in the lighted palace near
Died the sound of royal cheer;
And they crossed themselves for fear,
All the knights at Camelot:
But Lancelot mused a little space;
He said, "She has a lovely face;
God in his mercy lend her grace,
The Lady of Shalott."

Nemoj umeti da voliš

Negde između onoga
što bi trebalo da bude
i naših grešaka,
leži ta priča
koju zovemo - sudbina

verovatno će
skoro svako od nas
umeti da uz čašu vina
ispriča neku tugaljivu
priču

i po ramenima ćemo odmah
nekako otežati
nakupljeni, natopljeni i mokri
od te magle,
koja se uvuče u naš džemper,
dok sedimo preko,
s druge strane,
i slušamo priču

i pripovedača koji se lomi

priču
od koje nam se stave violine u uši
i upadnu trunci
u oči...

ljubav,
kad stegneš ode,
kad pustiš - ode

ali da ti šapnem!

ako znaš
šta treba da radiš u ljubavi
ti onda i ne znaš
da voliš...

tek kad nemaš pojma
ja ti potpuno verujem

R. Petrović